Sorry, no posts matched your criteria.

Umjesto FreeBritney kažem: Oslobodimo svu talentiranu djecu

Britney Spears nikada nije bila moj muzički izbor. Ne samo da nije bila moj izbor već ne znam na prvu nijednu njenu pjesmu ali ono što mi je privuklo pažnju je brijanje glave pred krvožednim paparacima 2007.godine nakon što se “nenajavljeno” pojavila pred kućom bivšeg supruga Kevina Federlinea kako bi vidjela svoje sinove Seana i Jaydena. Nakon što joj Kevin to nije dopustio, uputila se do najbližeg frizerskog salona i zamolila frizerku Esther Tognozzi da joj obrije glavu. Frizerka ju je pokušala odgovoriti od te ideje, no čim joj je okrenula leđa, Britney je to učinila sama.

“Imala je dvojicu tjelohranitelja koji su trebali paziti da je paparazzi ne fotografišu, ali jedan od njih je stalno podizao rolete”, ispričala je Tognozzi u dokumentarcu “Britney Spears – Breaking Point” iz 2019. godine. Britney je rekla da je to učinila jer više nije mogla podnijeti da joj diraju kosu. Bilo je nešto jezivo i fantastično potresno u tom činu koji podsjeća na performance Marine Abramović više nego na nervni slom. Začudna i duboko umjetnička akcija koje sam se sjetila kad sam radila sliku inspirisanu Samokovlijinom pričom Mirjamina kosa, u zadnjoj rečenici u kojoj mala ćelava Mirjam čupa uvojke plavokose lutke nakon što su je djeca iz komšiluka predvođena crnomanjastim Avramom izbulirala a zarobljena u patološkoj ljubavi prebrižnog oca i nastrane potrebe mahale da lešinari njezino biće, baš onako kako danas nizovi dobronamjernih fanova kasape instragram slike Britney Spears brojeći joj tetovaže i mladeže u nastojanju da otkriju da li ona vodi svoj profil ili neko drugi. I prije potresne ispovjesti u dokumentarcu Fraiming Britney, prije pokreta #FreeBritney, spornog dvanaestogodišnjeg skrbnišva njenog oca koji upravlja kćerkom kao hologramom (njenim finasijama ponajprije), rasrkinkavanja rasizma i mizoginije još jednog bivšeg -Justina Timberlakea te potom njegovih patetičnih izvinjavanja, prije svega toga, bilo je jasno da Britney više ne postoji kao ljudsko biće. Brutalna muzička industrija uništila je ne samo briljantni talenat desetogodišnjakinje s crnom mašnom i bijelom kragnom koja je nastupila 1992. godine na Star Searchu s pjesmom Love Can Build a Bridge već je nad njom izvela brutalni čin eliminacije svega ljudskog. Osim što joj je oduzeta umjetnost oduzeto joj je djetinstvo, školovanje koje je provela po setovima, mladost, majčinstvo …I na kraju oduzeta joj je i  bol. Jer ova bol kojoj svjedočimo pravi novac da se razumijemo. A taj novac napaja lešinare. Svako hoće komad slave tog dehumaniziranog bića.

Radikalni sam protivnik svih dječijih talent takmičenja i čak nalazim nešto jako nastrano u toj izloženosti i stresu djeteta zarad neke popularnosti, novca i bildanja super ega roditelja

Ne, ovaj tekst ne pretendira da  bude jedan u nizu tabloidskih koji se ovih dana pišu o Britney već želim da njezina sudbina ali i sudbina mnoge djece zvijezda i zvijezdica koje su se stropoštale u pakao depresije i narkomanije pouči da slava ima i svoje naličje i DA NIJE ZA DIJETE!  Slava nije za dijete! Dvadeset godina radim kao glumački pedagog za sve uzraste i u različitim kontekstima (kao univerzitetska profesorica, ali i kao učiteljica glume za djecu od sedam do 17 godina), polaznici i polaznice Helen O’ Grady Akademije, škole koju vodim, često izlaze na audicije i često dobiju uloge ali ono što kažem i njima i roditeljima je – shvatite to kao igru, kao zabavu, ne uzimajte srcu ni ako prođu, ali ni ako ne prođu. Aplauz ili kraj snimanja je kraj uspješno završenog posla nikako substitucija za stvarnost zadaća, druženja,prvih ljubavi…“. Umjetnost dolazi iz bića i treba je voljeti u sebi, a ne sebe u njoj. Slava je varljiva fatamorgana kao što je svaki naš Instagram profil varljiva slika apsolutne sreće, a dijete nije ni u emotivnoj ni kognitivnoj sposobnosti da odoli tom lažnjaku i uprkos svakoj zdravoj (ili nezdravoj) ambiciji roditelja, dijete ima pravo na običnost odrastanja. Samo tako i nikako drugačije će se razvijati i njegov talenat, kreativnost i umjetnički potencijal nošen intrizičnom motivacijom u kojoj radost bavljenja glumom, muzikom, plesom, sportom…, mora ostati primarnom. Ako nestane radosti nestaće i umjetnosti. S tim u vezi radikalni sam protivnik svih dječijih talent takmičenja i čak nalazim nešto jako nastrano u toj izloženosti i stresu djeteta zarad neke popularnosti, novca i bildanja super ega roditelja.

Moja starija kćerka ima više premijera od mene što glumačkih što baletnih, nekoliko video radova, slika i piše jednako sjajno i da se razumijemo vidi  kako mama glumica i mirišući na Boucheron između pisanja scenarija i predavanja zna očepiti lavabo sa sve k’o fol slavom u gumenim rukavicama. Više od svakog njenog aplauza na kojima sam plakala od sreće, priznajem,  raduje me to što mogu s njom razgovarati na način da poredim Mirjam i Britney ili Nabokovljevu Lolitu i maloljetničke brakove (na osnovu čega će ona napraviti video rad). Moja kćerka sanja da postane morski biolog i uživa u prosječnosti, a mene raduje to što sam sigurna u to da je trajno imunizirana na sve Kevine i Justine ovog svijeta. Snove je imala 1992. godine i djevojčica s crnom svilenom mašnom u kosi, snove koji su izgubljeni bespovratno. Stoga umjesto #FreeBritney ja kažem  #FreeAllTalentedKids!

 

Piše: Arma Tanović Branković

NAPIŠI KOMENTAR

eleven − 8 =