Sorry, no posts matched your criteria.

Veliki intervju Kristine Kovač: Pružiti otpor, pustiti glas, to je najbolji način za živjeti i boriti se

Kantautorka Kristina Kovač ljetni odmor je provela na Jadranu. Poput većine turista i ona je željela imati uspomenu s ljetovanja pa se sa kćerkom Tarom slikala u opuštenom izdanju. Čim je fotografija objavljena na njenim društvenim mrežama, munjevito je završila i u regionalnim medijima, od kojih neki nisu zazirali praviti osvrte na njen izgled, kako ima sijede i bore na licu. Zamislite, jedna žena, javna ličnost, stari i još se usudila ne ući u borbu protiv prirode koju su svi prije nje izgubili, i koju će svi i nakon nje izgubiti. Kristinin slučaj je potvrdio da je teror mladosti, lažne slike sebe (fotoshop), na vrhuncu moći.

Objektivizacija žene kroz medije, ali i općenito kroz razne industrije (ne više nužno samo showbusiness), kao i njena društvena diskriminacija i vrijeđanje po raznim osnovama, nisu pojave na koje samo Balkan polaže ekskluzivno pravo. Naime, prije nekoliko sedmica internet zajednica je otišla toliko daleko da je na tako brutalan način izvrijeđala kćerkicu Jennifer Lopez, da po ljepoti nije ni do koljena svojoj slavnoj majci!? I sad bi bilo logično zapitati se, šta treba da uradi ta 13-godišnja djevojčica da bi postala klonirana ili ljepša verzija čak i od majke. Kristina je naprimjer umirila naciju tako što se ofarbala.

„Kristina Kovač se ofarbala, Srbija može da odahne”, duhovito je napisala.

No, mnogo važnija je njena poruka da nije važno kako žena izgleda već je važno njeno pravo da bude našminkana, frizirana i obučena onako kako to ona želi i kada ona to želi, te da se na primitivizam i šovinizam ne smije šutjeti.

Kristina je pokrenula pravu malu revoluciju. Kako će se završiti ovisi najviše o tome kako će s podijeljenim kartama igrati žene na ovim prostorima. Na kakve stereotipe će pristati a na koje ne.

Sa Kristinom smo razgovarali odmah nakon njenog povratka sa godišnjeg. Ovo je prvi put da govori za naš portal.

Ta riječ šutjeti na našim prostorima je uvijek više od riječi, duboko je ukorijenjena u mentalitet i koštala je ženu više nego ijedan plaćeni ceh. Zašto je važno ne šutjeti?

Da se razumijemo, ja sam jako loša u ćutanju. Po svim pitanjima, oduvijek bila. Čak i na svoju štetu, što je na Balkanu najčešće jedini način na koji se ne ćuti. Pretpostavljam da sam zato i napustila te prostore, konstantna borba protiv vetrenjača uzima najveći dio životne energije. Kad žena dođe u moje godine, znate, staračke pjege i to, sad će i demencija, onda postane vrlo svjesna prolaznosti vremena i poželi da godine koje su pred njom proživi trošeći vrijeme i energiju isključivo na ljude i stvari koje su joj najbitnije. Meni su pravda i sloboda oduvijek bile bitne, tako da eto, čak i kad dođem na ljetovanje u naše krajeve, stvar se nekako završi masovnom borbenom akcijom. A ne ćutati je važno upravo zbog toga što je život jedan, što je integritet ono zbog čega uvijek spavam mirno noću, i što ne podnosim nepreduzimljivost u odnosu na probleme koji moraju da se rješavaju. Kad, ako ne sad?

Bilo je komentara na moju fotografiju, ne mnogo, ali onih koji su pokazali da uopšte ne razumiju suštinu akcije i borbe. Pričale su mi kako žena mora da bude uredna, začešljana, dotjerana. Jedino čega se nisu sjetile je da žena na odmoru mora biti opuštena i zadovoljna. E, kada i te žene budu shvatile to, onda ćemo negdje stići. A akcija #PrirodnaŽena i svaka reakcija na pogrešan sistem vrijednosti, do toga će vremenom dovesti, u to sam ubijeđena

Obavom fotografije s odmora, i svim što je nakon nje uslijedilo podstakli ste mnoge žene iz cijele regije da na društvenim mrežama objave svoje prirodne fotografije, bez šminke, filtera i slično, uz heštegove #PrirodnaŽena i #VolimPrirodnuŽenu. Iz njihovih reakcija se može zaključiti kao da su osjetile olakšanje što napokon mogu sebe prikazati onako kako žele, samo se čekalo ko će tu borbu povesti. Kako ste to doživjeli?

Moj motiv za akciju #PrirodnaŽena je bio upravo to – da one žene koje imaju svijest o objektivizaciji nas, žena na Balkanu, naročito u medijima, pa konsekventno i društvu, pokažu šta o tome misle. I pokazale su, masovno. Bila sam potpuno oborena s nogu brojem predivnih fotografija, bilo je tu žena koje su se slikale dok doje, žena sa bebama, žena sa majkama, sestrama, drugaricama, samih, starih, mladih…,i sve su bile lijepe u svojoj borbi za pravo da budu to što jesu i da ih niko zbog toga ne smije osuđivati. Dobila sam masu poruka u kojima su mi pisale kako im je preko glave toga da uvijek moraju da budu ovakve ili onakve, da to nije društvena norma pod kojom pristaju da žive i da je bilo dosta. Mnoge su mi se i zahvalile što sam započela akciju jer im je bilo potrebno baš to, neki katalizator toga što osjećaju i misle na tu temu, a #PrirodnaŽena je upravo to i bila.

Kristinina porodična fotografija snimljena u Stockholmu

Majka ste djevojčice, praktično tinejdžerke. Na tragu svega s čim ste se suočili proteklih dana vas želim pitati, na koji način svoju kćerku učite da kako postaje starija da treba da bude i autentičnija, da teži takvom životu?

Najviše je tome učim indirektno, kroz svoj primjer. Moje dijete vidi moju hrabrost da budem baš ono što jesam, vidi da se toga ne stidim, da to uzimam zdravo za gotovo, kao normalnu, prirodnu stvar, vidi šta su mi prioriteti. Ona zna zašto smo se preselili u Švedsku i bitno mi je da, kroz primjer mene, koja sam sa 44 godine ostavila sve što sam uradila iza sebe i pošla da negdje od nule stvorim nove prilike za sretniji život, vidi da je sve moguće onda kada si ti ta koja će svojim akcijama to sve da omogući. Takođe, odrasta pored mame kojoj ljepota i izgled nikada nisu bili na prvom mestu, moj život nikada nije bio podređen frizerima, kozmetičarima, teretanama, već muzici, odlasku u studio, stvaranju, a najviše vremenu sa Tarom i posvećenosti njoj dok je još pod našim krovom. Vrijeme jako brzo prolazi, ali mislim da je sve to zajedno dovoljno da je nauči najvažnijim lekcijama na ovu temu.

Trenutak kad sam apsolutno znala da moramo da napustimo Srbiju je bio onaj kad sam shvatila da je suviše kasno da ona ponovo, za naših života, postane mjesto na kom je život dobro i spokojno živjeti. Promjena koja se desila u sistemu vrijednosti društva moje zemlje je suviše duboko otišla i bespovratna je, bar u mom životnom vijeku

Nekada ranije normalni su bili i ugovoreni brakovi, pa su se žene vremenom izborile da se udaju za koga žele, izborile su se za pravo glasa na izborima, sada se bore za jednaku plaću, dakle sve se može promijeniti kad pokažete nepristajanje, no, čini se da se ova borba žene u savremenom svijetu protiv terora da uvijek izgleda mlado, našminkano, svježe, toliko sporo vodi i dobija. Zašto je to tako?

Hm, verujem zbog nejedinstva samih žena. Ali i to je premostivo, uz dovoljno truda. Shvatiće svaka žena, ako bude dovoljno izložena ispravnim stavovima i sistemu vrijednosti, da je stvar u pravu a ne u obavezi da izgledaš ovako ili onako. Bilo je komentara na moju fotografiju, ne mnogo, ali onih koji su pokazali da uopšte ne razumiju suštinu akcije i borbe. Pričale su mi kako žena mora da bude uredna, začešljana, dotjerana. Jedino čega se nisu sjetile je da žena na odmoru mora biti opuštena i zadovoljna. E, kada i te žene budu shvatile to, onda ćemo negdje stići. A akcija #PrirodnaŽena i svaka reakcija na pogrešan sistem vrijednosti, do toga će vremenom dovesti, u to sam ubijeđena. Zato su mi jako bezveze bile reakcije poznatih borkinja za ženska prava koje su #PrirodnuŽenu jedva dočekale da omalovaže, seciraju, optuže za „osudu žena koje nisu tako prirodne“, i slično. To su sve gluposti. Akcija #PrirodnaŽena možda nije dostigla konkretan cilj tipa izglasavanje nekog zakona ili slično, ali je za svijest žena pa i društva o ovom problemu, o objektivizaciji, učinila više nego mnoge akcije koje su te borkinje za svoj radni vijek vodile. Pružile smo otpor, pustile glas iz grla, a to je najbolji način za bitisati i boriti se.

Ljetni odmor ste upravo završili, pretpostavljam da se sada vraćate svojim redovnim obavezama. Na koji način ste organizirali život u Švedskoj, koliko imate vremena da se baviti muzikom? Pišete li?

Uraditi ono što sam ja uradila je puno izazova. Postala sam Office i Customer support manager u svojoj 45-oj godini, nakon decenija bavljenja isključivo muzikom, da bih mogla da obezbijedim svojoj porodici pristojan početak u novoj zemlji. I uspijevam u tome. Sve što u životu radim, radim do kraja. Da, to uzima puno energije, baviti se nečim što u biti nije tvoja originalna profesija. Muzika je trpjela u prvo vrijeme, ali sam počela da joj se vraćam polako. Trenutno je u Hrvatskoj aktuelan ljetnji singl „Taj“, koji sam komponovala za pjevačicu Tenu Vodopiju, a izgleda da će tu biti još pjesama i buduće saradnje. Cilj mi je da se aktiviram u saradnji sa švedskim kompozitorima, da smještam pjesme na albume širom svijeta i sarađujem sa mnogobrojnim talentovanim producentima i izvođačima. Imam dobre početne kontakte ovde, tako da što više budem imala energije i vremena za komponovanje, to ću prije doći u situaciju da napredujem u kompozitorskoj karijeri. Iako u zrelim godinama, nisam odustala ni od svojih snova, iako je Tarina budućnost najveći razlog za promjenu okruženja.

U posljednjih nekoliko godina mnogi su napustili ove prostore; zašto ste Vi odlučili otići iz Srbije?

Mislim da sam djelimično već odgovorila na to pitanje, ali da dodam; trenutak kad sam apsolutno znala da moramo da napustimo Srbiju je bio onaj kad sam shvatila da je suviše kasno da ona ponovo, za naših života, postane mjesto na kom je život dobro i spokojno živjeti. Promjena koja se desila u sistemu vrijednosti društva moje zemlje je suviše duboko otišla i bespovratna je, bar u mom životnom vijeku, takva je moja procjena. Željela sam da pokušam sve da drugu polovinu života provedem u spokoju, da, za to prvo mora sve da se istumba, ali ako uspijemo, imaćemo mirnu, spokojnu zrelost i starost. A moje dijete imaće šansu da bude to što jeste, riznica umjetničkih talenata raznih vrsta, koje će moći da razvija i da od njih živi, a ne da sve to može samo da okači mačku o rep.

Foto credit:Nemanja Maraš

Foto credit: Aleksandar Kujučev

Šta je bio najveći izazov a šta najveća nagrada u vašoj profesionalnoj karijeri?

Hm, moram priznati da ne pamtim previše izazova, možda je rad na primjenjenoj muzici bio najzahtjevniji utoliko što sam morala da zadovoljim tuđe kriterijume, a ne svoje. A nagrada? Pa, definitivno mogućnost da iskomponujem i snimim album „U nebranom grožđu“ baš onako kako sam htjela i kako je taj album zaslužio. Saradnja sa tri svjetska muzičara; Vinniem Colaiutom, Dominicom Millerom i Paulom Turnerom je bila kruna mog muzičkog rada i stvaralaštva. To pamtim kao vrhunac svog muzičkog života, a taj album smatram najboljom stvari koju sam ikad napravila u svom kantautorskom radu. Možda se zato nikada nisam odvažila da snimim novi nakon toga.

Koji savjet biste dali mladoj ženi koja tek počinje da razvija svoju karijeru?

Budite svejsne da prvo morate da pronađete sebe. I to je najvažniji životni proces koji je pred vama. Sve drugo, dogodiće se samo, ali ovo je nešto što morate vi, lično. I u profesionalnom i u privatnom smislu. E, onda kada budete na dobrom putu da se pronađete, biraćete poslove, povlačiti poteze i donositi odluke u skladu sa onim ko ste i kakve ste, a lično mislim da je to recept za životnu sreću, koliko god izazova biti veran sebi nosilo, naročito na našem podneblju.

Je li u Vašem karakteru uvijek bilo odlučnosti da se niste bojali proći kroz vrata kad su se ona otvarala pred Vama?

Zavisi od toga da li su to bila vrata kroz koja sam željela da prođem. Jednu lekciju sam naučila; ona vrata koja vam se otvaraju a kroz njih ne želite, možda djeluju kao raiconalan, pametan izbor koji će donijeti neku korist, ali ako vama srce i stomak nisu u tome – džaba. I to mi se pokazalo mnogo puta. Znači, punom parom naprijed samo kroz vrata po sopstvenom izboru!

Živjeti u gomili i općenito main stream je lakši od živjeti autentično, po vlastitim pravilima, ovo drugo ipak traži dodatnu dozu samopouzdanja, mentalne mišiće, pratim da nemate problem javno iznijeti stav ni po kojem pitanju od socijalnog do političkog. Jeste li uvijek bili takvi, šta u Vašem slučaju najviše utječe na to kako živite?

Većinu svog života provela sam ubijeđena da imam nisko samopouzdanje. Tek skoro sam počela da shvatam upravo ovo što ste rekli; da bi žena živjela po sopstvenim nazorima, bez osvrtanja na to šta će neko misliti ili reći, potrebno je da bude hrabra i da ima ono iskonsko, dubinsko samopouzdanje. Iako mi je teško da tvrdim da to imam, moji izbori mi govore da je ono ipak tu. I mislim da sam ličnu sreću pronašla tek onda kada sam bila sasvim spremna da hrabro slušam sebe, svoje želje, instinkte, potrebe i principe. Mislim da je to put do lične sreće, i trudim se isključivo tako da živim. Negdje sredinom dvadesetih sam shvatila u kakvu ženu želim da porastem, i od tog trenutka sam sva svoja lutanja usmjerila ka tome. Čak i ona pogrešna; ona su jako važna da saznate ko ste. Bez njih, ne bih bila to što jesam i tu gde jesam danas.

 

Razgovarala: Amela Keserović Polić

 

NAPIŠI KOMENTAR

1 × 3 =