Prokletstvo zvano petica

Polugodište se polako približava kraju i fitilj  naše djece dogorijeva kao u svijeći koja nam je svijetlila čitavu noć. Čitavu dugu noć dvogodišnje online nastave u kojoj smo se borili, snalazili, obučavali, podučavali, opstajali. Djeca su nam postajala izblijedjeli zombiji ispred ekrana (ako su ih imali) željna društva, razgovora, kontakta. Posebno je teško djeci koja su zakoračila u pubertet u pandemiji. Preskočili su vraćanje kući s drugarima, igre pred haustorom, vožnju biciklom i rolama i nekako usred te mračne noći upali na koncerte, u kafiće, u poderane hlače i martinke. Naravno da nema mjesta patetici jer mi, njihovi roditelji smo preživjeli opsadu, išli u školu pod granatama ili u izbjeglištvu. Još čuvamo izblijedjele mape sigurnog puta do škole koje su nam crtali roditelji. Pamtimo kako smo se školovali na jeziku koji ne znamo i kako su na naše nevješte sastave na tuđem pismu o rodnom gradu plakali i učenici i nastavnici, iako ih nisu u potpunosti razumjeli. Da, kako je nama bilo jarane! Mi smo bili gladni. Pucalo se na nas. Ako smo imali sreću da pobjegnemo iz opkoljenog grada odrastali smo daleko od očeva i rodbine. Ponekad potpuno sami. Da, eto i šta sad hoće ta gomila razmaženih potomaka koja ima sve a mi nismo imali ništa pa smo preživjeli. I ostali normalni.

Jesmo li?

Ne želim se vraćati na temu školstva ili pardon, ne želim je otvarati jer je samo jedan njen djelić tema doktorskog projekta na kojem radim i preopširna je za kolumnu. No, već je svima jasno da je većina znanja po koju klinci idu u školu njima nesvrsishodna, nepovezana s njihovom budućnošću, poslom koji žele raditi ili tržištem rada na kojem će se do njihovog odrastanja pojaviti desetina profesija za koje mi sada i ne znamo. A mnoge postojeće će nestati i biti zamijenjene programom ili hologramom. Djeca se ne uče da misle, da koriste divergentno mišljenje, intrinzična motivacija prema učenju ne postoji. U školu se ide po peticu a ne po znanje.

Petica nije samo ocjena. Petica je karta za budućnost. Jer, hajde da jednom otvorimo tu temu, bez svih zaključnih petica od šestog do devetog razreda osnovne škole, bez obzira na talente, kompetitivnost, istinsko znanje, osobnost…,nema upisa u nekoliko prestižnih i željenih škola u Sarajevu koje ti garantiraju mogućnost upisa na fakultet u inostranstvu. Doduše, možete računati na nekoliko bodova više ako vam je dijete vrhunski sportaš ili muzičar te ako su te njegove sposobnosti potvrđene medaljom na nekom međunarodnom takmičenju ili olimpijadi. U svakom drugom slučaju zaboravite na hobije, vannastavne aktivnosti, jer one samo oduzimaju vrijeme od bjesomučnog štrebanja za peticu. Za željenih stotinu bodova koje će dijete plasirati na listu upisanih na brod koji odlazi.

Osnovnu školu sam završila u ratu kao učenik generacije i mogla sam upisati bilo koju školu. No, moji roditelji su me podržali da upišem Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Sjećam se da mi je tata rekao želim da budeš sretna, opuštena, slobodna kad su ti već četiri godine prošle u podrumu. I bila sam

Za to se često krive bolesno ambiciozni roditelji. Mi, normalni koji smo preživjeli. Jer u svojoj normalnosti šutnje i trpnje zaboravili smo za našu djecu stvoriti sigurno okruženje, vjeru u budućnost i društvo jednakih mogućnosti u kakvom su odrastali naši roditelji. I više nije do nas. Djeca čuju i vide sve što se oko njih događa. Osjete besmisao i bezidejnost pa im treba  zaključna petica, stotinu bodova i upad na školu nakon koje će dobiti stipendiju za faks kao kartu za odlazak iz zemlje gdje se opet zvecka oružjem, gdje se sve vrti u prizemnom neostrašćenom krugu trgovine duhom. Ništa im nije važno osim petice, a ponajmanje znanje. I nije do nas jakih i normalnih. Do njih je. Skontali su nas pa žele otići.

Moja starija kćerka je sedmi razred osnovne škole. Uči više nego što sam ja ikada učila (na dvije akademije, dva mastera i doktorskom studiju). Ovih dana je prozirna, nenaspavana, pretrnula. Osim što ide u školu učenica je baletne škole, bavi se suvremenim plesom, pohađa časove slikanja, jahanja i glume. Ona i njen drug snimaju filmove o društveno aktuelnim temama kao što su maloljetnički brakovi, osobe na marginama, nacionalizam, rasizam ili migracije. Pored svega ovoga jedna trojka ili dvojka će je u drugoj decimali diskvalificirati. Tome nisam kriva ja, njena ambiciozna majka, niti njeni nastavnici, jer oni rade po planu i programu, kriv je sistem koji je osobnost sveo na drugu decimalu. Pišem o njoj, a kroz nju govorim o desetinama genijalne djece s kojima radim, a koji zbog jedne zaključene četvorke neće imati jednake šanse kao njihovi drugari sa svim zaključenim peticama.

Znam ja da je svijet kompetitivno mjesto, ali isto tako znam da se u većini prestižnih svjetskih srednjih škola i univerziteta osim ocjena vrednuju i radoznalost, interakcijski pristup, svestranost koja se gradi kroz vannastavne aktivnosti, poput glume, sporta i umjetnosti, a posebno volontiranje koje u strukturi ličnosti razvija ne samo empatiju već i dinamički odnos prema društvu. Znam sigurno jer je diploma Helen O’Grady Akademije, koja ne koristi audiciju kao ulaznu kartu već je otvorena za svu djecu i mlade, priznata u svakoj školi u Evropi i UK, ali ne i u BIH. Kao ni učešće u kolektivnim sportovima koje razvija timski duh, zajedništvo i saradnju. Bitna je zaključna petica. Koja nije uvijek nužno mjerna jedinica ni za znanje.

Osnovnu školu sam završila u ratu kao učenik generacije i mogla sam upisati bilo koju školu. No, moji roditelji su me podržali da upišem Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Sjećam se da mi je tata rekao želim da budeš sretna, opuštena, slobodna kad su ti već četiri godine prošle u podrumu. I bila sam. Škola u kojoj nisam gledala u potiljak drugarima već u oči preko štafelaja bila je presudna u procesu izliječenja nakon rata. Tu sam zavoljela osjećaj da učim i radim ono što volim čak iako mi nije uvijek bilo garancija materijalno stabilne budućnosti.

Večeras sam svojoj kćerki rekla da sad eto iz principa neće ići u škole sa 100 plus bodova. Ona nije bodovima i brojem određena kao nijedno dijete, a ja samo želim da bude sretna i zdrava. Ništa više. I da osjeti moć i ljepotu života u kojem se raduješ ponedeljku. Gdje god da osvane.

Piše:Arma Tanović Branković