Glamur glupih šala i šamarčina
Ratove, stradanja, poskupljenja kao Trnoružicino vreteno uspavao je šamar na ovogodišnjoj dodjeli Oscara koji je zviznuo Will Smith komičaru Chrisu Rocku nakon što se ovaj narugao frizuri njegove supruge Jade Pinkett Smith, a koja je posljedica alopecije usporedivši je s ćelavom akcijskom junakinjom G.I. Jane.
U javnom prostoru, na društvenim mrežama čak i kod nas zaboravljena je cijena litra ulja kao i Dodikov srednji prst pokazan kao normalan i prihvaćen način komunikacije novinarki i svi smo se uredno zgražavali na neprimjereno Willovo nasilje.
Koje jeste loše, neprihvatljivo, vrijedno osude i kasnije upućenog izvinjenja od strane Oscarom nagrađenog glumca koji je neposredno nakon incidenta održao potresan i važan govor referirajući se na ulogu Richarda Williamsa, oca Serene i Venus (za koju je nagrađen) gdje je poentirao zapravo ono što je odzvonilo šamarom (nepotrebnim), a to je da su uvrede, omalovažavanja, pravo na mišljenje o svemu i svakome od strane svakog, verbalno skriveno i otvoreno zlostavljanje postali dio normalnog i svakodnevnog socijalnog ponašanja.
Chris Rockov humor (a ja generalno nisam ljubitelj stand up žanra čiji je on pionir, naravno to je samo moj lični afinitet, ali ja više volim komediju situacije ili karaktera gdje se radnja vodi s posvećenom ozbiljnošću u odnosu i refleksiji na život sam i gdje se publika smije jer se prepoznaje u okolnostima), uveliko ima formu takozvanih dad jokes koje se referiraju na porodicu, odnose sa suprugom, seksualnost, te pripada generaciji babu boomera s primjesama seksizma, kiča, izvještačenosti, pa pomalo i monotonije. Primjera radi, jedna od šala neposredno prije ove bila je kako Javier Bardem ne smije dobiti Oscara ukoliko ga ne dobije njegova žena Penelopa Cruz što u podtekstu aludira da su žene samo za kuhinje i sudopera da bi se karijera muškarca – umjetnika mogla razvijati neometano i bez dizanja nosa zbog muževljevog uspjeha. Naravno, ovu i slične doskočice pratile su salve smijeha, jer je svijet showbusinessa još uvijek primarno muški bez obzira na etničko porijeklo ili seksualno opredjeljenje.
Osnovni problem je što se u borbi za slobodu govora i protiv cenzure otišlo u sasvim drugu krajnost koja postaje ozbiljno verbalno nasilje i agresija, toliko prisutne u svakodnevnom životu, da smo se navikli toliko da to više i ne primjećujemo.
Lažni profili i sigurna distanca omogućili su na društvenim mrežama i formumima rušenje svih granica, ne samo etike, već i zdravog razuma! Naprimjer, sjećam se naslovnice Martine Mlinarević s amputiranom dojkom kojom je željela skrenuti pažnju na strašnu auto stigmatizaciju žena koje se suočavaju s gubitkom dijela tijela i komentara od strane ljudi za koje nisam vjerovala da postoje. Danima sam se pitala da li je ta žena koja drugu ženu naziva nakazom možda nastavnica u školi i predaje nekom djetetu ili teta sa crvenom šnalom koja radi u prodavnici u kojoj kupujem hljeb. Ko su ti ljudi koji tako komentarišu bolest? Jesmo li svjesni koliko su opasni?
I onda jedna takva šala pred očima cijele planete. Doduše, alopecija areata nije opasna po život kao kancer, ali je bolest koja psihološki utiče na bolesnika, pogotovo na žene, jer se kosa doživljava kao ženski najljepši ukras. Dakle, Jada nema frizuru koju je izabrala nositi (i koja joj lijepo stoji, istina), ona je ćelava jer je izgubila kosu. I onda je pao šamar! I zatresao svijet. Toliko da ne znamo ni ko je sve dobio Oscara ni kakvi su filmovi, a posebno neneopaženo prošao je historijski govor Troya Kotsura koji je dobio nagradu za najboljeg sporednog glumca u filmu Coda kao drugi Oscarom nagrađani gluhonijemi glumac u istoriji. No, svi znamo svaki detalj šamara, te posljedice koje je on izazvao. Akademija je pokrenula disciplinski postupak a od glumca je traženo da napusti ceremoniju. Pojavile su se špekulacije da je šamar trebao zaustaviti dalje salve loših šala glede otvorenog bračnog odnosa koji Jada i Willl imaju, te njene navodne slabosti na mlađe partnere.
Jedna od teorija u koju i ja osobno vjerujem da je sve loša režija u cilju izazivanja skandala, jer skandal je odavno najveći kapital sretanja pažnje javnosti.
Guy Debord u knjizi Društvo spektakla, koja je obavezno štivo za razumijevanje društva i odnosa medija i umjetnosti i društva kaže: Spektakl nije samo skup slika, to je društveni odnos među ljudima posredovan slikama. Holivudski šamari su šamari opinionmakera i režirani su da zvone u pravcu u kojem se želi skrenuti pogled. Naprimjer, čuveni je šamar u filmu Kum 1 koji zvizne Marlon Brando kao kum rođaku koji dođe cmizdriti s molbom da mu se nađe angažman u Hollywoodu. To je bio šamar svim talentima kojima je mafija tada povezana sa svijetom entartainmenta završavala uloge. Šamar svim plačljivcima koji mole i sline za ono što bi im trebao obezbijediti vrijedan rad i talent.
Duboko želim vjerovati, jer još nisam izgubila vjeru u umjetnost i njenu humanu ulogu u životu, da je Willov šamar izrežirani dio spektakla koji nam želi poručiti dosta je uvreda, šala, omalovažavanja i nemanja granica u javnom diskursu, koja se iz svijeta poznatih preljeva u živote nas smrtnika pa je skroz normalno da naprimjer, na aplikaciji Tellonym, u kojoj anonimno tinejdžeri postavljaju jedni drugima pitanja, trinaestogodišnju djevojčicu izvrgnu ruglu šaleći se s podatkom da ju je majka ostavila kao bebu. I da to dijete dobije bulimiju. I da završi na psihijatrijskoj klinici. Ili naprimjer, zabavno je kad dekan jednog fakulteta javno napravi šalu s kolegicom koja je bila gostujući profesor u programu internacionalne razmijene izjavivši kako je išla da se brčka po plažama, insinuirajući kako je njeno dupe za badića a ne za stolice u biblioteci. I nikome ništa. Čak se i profesorica nasmijala toj šali, jer mi smo se na njih navikli i nismo cool ako reagujemo na njih.
Ja ne vjerujem u nasilje. Zapravo, u životu nikada nisam ošamarila nikoga niti sam ošamarena. Šamare sam dijelila jedino dva puta na sceni.
Prezirem nasilje. Ali više od nasilja prezirem hipokriziju i glazirani verbalni moral ispod kojeg smo prihvatili sve iskežene zvijeri seksizma, ksenofobije, nepoštovanja drugog pa čak i maloumne šale koje rovare po ranama. Način na koji mi komuniciramo jedni s drugima samo je incidentno nenasilna komunikacija. Čista esencijalna okrutnost. Zato nas je Willov šamar toliko i sablaznio jer nas je opomenuo da će nekada nekome i u životu pući film.
Mama prijatelja moje kćerke je nedavno s namjerom da ona čuje prokomentarisala njen odjevni stil kao promiskuitetan. Tačnije, rekla pred trinaestogodišnjom djevojčicom da se obukla kao kurava i da su se u njeno vrijeme cure pokrivale a danas se otkrivaju. Namjerno ne pišem sa zvjezdicama jer nije ni ona zvjezdanom prašinom sakrila svoje misli. Moja djevojčica, odlikašica, balerina, glumica, slikarka je na sebi imala bijelu košulju i korzet koji je meni poklonila umjetnica Saida Mujezinović, kupljen u Parizu malo nakon šezdesosme i hipi pokreta. Par godina kasnije mojoj majci, briljantnoj studentici ekonomije s prosjekom 10, koja je niz Bjelave lupkala u potpeticama i plišanom minjaku iz Trsta i s prvim vještačkim repom stizala su pisma upozorenja da se tako ne može hodati po Sarajevu. To je bilo vrijeme prije mog vremena. Brega je tih godina napisao čuveni stih Šta bi dao da si na mom mjestu da te mrze a da ti se dive s kojim sam utješila i osnažila svoje dijete. Rekla sam još mnogo toga, ali nije za javnost.
Poželjela sam prvi put ošamariti nekoga onako sočno, ali nisam, jer imam druge mehanizme. Evo ti šamar gospođo. Nadam se da ti lice gori dok ovo čitaš kao poslije pravog! I gore!
Piše:Arma Tanović Branković
