Sorry, no posts matched your criteria.

Za dobar brak presudna je treća osoba

 

Postoje pitanja koja nemušt novinar često postavlja, a ona baš i nemaju mnogo smisla ni za upitanog ni za čitatelja ili gledaoca. Naprimjer: kako naučite tekst uloge? Ili koja je to uloga koju ste željeli da odigrate a niste…Ili ono pomalo kinky glumite li u privatnom životu? Ali baš u toj, domeni privatnog u odnosu na javno prednjači pitanje: Koja je tajna uspješnog braka?

Iako zapravo nikada jasno nije utvrđeno šta je uspješan a šta sretan brak, na takva pitanja ti u glavi zasvira neki valcer zvani kako treba govoriti u javnosti, usta se razvuku u osmijeh Julije Roberts iz Zgodne žene, glasić dobije karamelast prizvuk melodrame pa odgovoriš ljubav, razumijevanje, povjerenje, prilagođavanje…,ako je neki liberalniji medij tu i tamo ubaciš strast, začiniš sa seksom, dodaš privlačnost… Da li zaista vjerujete u te nategnute odgovore koji kao paučina hinjene sreće prikrivaju najcitiraniju Tolstojevu rečenicu: sve srećne porodice liče jedna na drugu a svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način? Psihologija kaže da dobar brak nakon određenog vremena drži živim zajednički projekat, lijep ili manje lijep. Naprimjer; podizanje djece, zajednički posao, doživotni krediti, bolest jednog od partnera, staranje o roditeljima ili pak nova vikendica, planirana putovanja, potom podizanje unuka. Rijetko partnere veže zajednička strast za duhovnom ostavštinom na ovom prolaznom svijetu u kojem uranjanu u međusobno obožavanje, nadahnuće, podršku i duhovni rast. Žorž Sand i Sartr, Salvador Dali i Gala, Čehov i Olga Kniper, Meša Selimović i Darka Božić, Milena Dravić i Dragan NikolićTakve ljubavi velike su i poetične, no nismo uvijek sigurni da su bile prepune one svakodnevne i uobičajene sreće. I da li uopšte treba da budu takve ljubavi koje žele da traju? Žuži Jelinek je tvrdila u jednoj od svojih kolumni da dobar brak obično održava treća osoba. I ja se slažem s njom. S tim da je ta treća osoba u našem braku malo drugačija od one na koju je Žuži mislila.

Da, mi imamo treću osobu od rođenja naše kćeri i bez te osobe naš život, vrijeme provedeno skupa, kao i vrijeme koje posvećujemo našoj djeci (i onoj koja su naša na različite načine), energija koju ulažemo u posao/poslove koji radimo, prosto ne bi bila ista. Ona je njeno veličanstvo teta čuvalica, danas teta domaćica.I mnogo toga ne bi bilo moguće, jer  bi se utopilo u peglanje, čišćenje, kuhanje, ribanje, slaganje… Sve ono za šta žena nosi neke nevidljive medalje da bi se popela na ljestvicu potpunosti. Što se više trkaš sama sa sobom do Hašimota, to ćeš biti bolja za raju.

E, pa ne! Mene to nisu naučili ni roditelji a ni svekrva koja mi je prilikom našeg prvog susreta sugestivno ispričala kako je kćerku izvjesnog doktora Ćuka, njenu učenicu, za ručicu u školu dovodila majka sa kotača šeširom dok je s korpom svježih namirnica za ručak, za njom ništa manje ponosna koračala njena bedinerka i dadilja.

Otac mi je pak, pričao da je za njega definicija gospođe bila Mara Kurtović, njegova strina, koja bi zvoncem dozivala svoje djevojke da gostima donesu šerbe i slatko od dunja. Ni ciplele, ni putovanja, ni skupa kola, ništa se nije moglo mjeriti s kupljenim vremenom da u miru popije čaj s gostima.

Naravno tetu domaćicu ili tetu čuvalicu ne može svako domaćinstvo priuštiti i nemam namjeru biti socijalno bahata ili neosviještena s ovim tekstom. Jasno je da je teta koja vodi domaćinstvo jedan vid luksuza nepriuštiv mnogima. Ali ako pogledamo na ovu temu iz druge perspektive, znate li koliko divnih žena koje izdržavaju djecu i porodice je obradovano sigurnim poslom i redovnom platom u domaćinstvu? Ja sam imala šest teta u periodu od deset godina. Svaka od njih je bila dio naše  porodice, ostavila neizbrisiv trag u odrastanju moje djece i sa svakom od njih sam ostala dobra prijateljica i nakon što su sreću našle na drugim, najčešće državnim poslovima. Nikada, ali nikada nisam izigravala neku nadmenu šeficu, dijelila sam s tim ženama i svoje i njihove tuge, sreće, strahove, nadanja…

S prvom tetom koja je ostala i najduže uposlila sam desetak drugih žena, njenih komšinica, rodica i prijateljica. Neke od njih rade i danas u domovima i kod osoba s kojima smo ih nas dvije povezale. Na nju me podsjeća svaka fotografija moje djece kada su bile bebe. Uz nju su prohodale, ona im je napravila pogaču hodalicu, ona mi je pomogla da ih naučim na tutuona je samnom uplakana virila iza grmlja u dvorište vrtića Ajru njenog prvog vrtičkog dana, ona je sijevala očima na mene izbezumljenu kada je prvi put toplomjer pokazao 39, 5, a potom uzela dijete i stavila ga u kadu. Vodila je moju djecu da vide tek rođeno tele, učila ih narodskim običajima, drugarstvu i ljudskosti…Mnogo, mnogo smo prošle zajedno čak i kada više nije radila kod mene. I tuga i sreće kako rekoh.

Druga tetamlada djevojka bila je kao vila iz Pinokija u našem domu ili oživljena Barbika, duge plave kose, još i sama dijete. Zvali smo je teta igralica.Pozvala nas je na vjenčanje i to je bilo prvi put da moja djeca vide nevjestu uživo.

Treće tete više nema. Bila je na prvi utisak gruba i kruta, a zapravo je bila topla i nježna kao plavi jesenji cvjetovi koje mi je zasadila na balkonu i koji me svakog oktobra podsjete na nju. Zvala se Ramka. Njoj jedinoj pišem ime jer nije imala djece, a ni mnogo bliskih oko sebe da je se sjećaju. Znala je da zaruži, ali i da plače gorko kad nam je, naprimjer, uginuo papagaj. Znala me je opomenuti da ne hodam bosa i prikrasti mi se iza leđa, tada sam pisala magistarke satima i nečujno spustiti kafu na sto. Otišla je nakon što joj se zdravlje pogoršalo. Obilazili smo je često i uvjeravali da će se vratiti brzo. Znali smo da neće, i ja i ona. Samo Rija nikad nije saznala da je nema i dan danas me pita kada ćemo se opet vidjeti. A ja joj skrenem pogled na krizanteme na balkanu i kažem joj da ih zalijeva da bi trajale što duže. Kao i sjećanje.

Nakon nje u dom nam je došla nekadašnja radnica jednog drugog doma. Onog za nezbrinuti djecu. Porijeklom iz Sjenice, donijela je besprijekornu odanost, vješte i okretne bijele domaćinske ruke koje su nam mijesile domaća peciva i razvijale pite, toplinu u nježnim plavim očima koje su zasuzile svaki put kad bi spomenula djecu bez roditeljskog staranja. U tom periodu i mi smo imali dječaka na povremenom hraniteljstvu i njeni savjeti, pozivanja na sabur i ljubav, uspravljali su me u ustrajnosti borbe za njega i kad bih posrtala. Ubrzo se vratila na svoje radno mjesto, gdje je svojom brižnošću i pripadala.  Negdje pred nesretnu pandemiju zaposlili smo komšinicu koja je dolazila kod nas sa svojim klincima.

U ludilu korone u našem domu bilo je petero djece, zajedno su učili, radili zadaće, igrali se. Na balkonu smo im razapeli šator, a u trpezariji napravili atelje. Nas dvije smo zajedno napravile pravi kreativni laboratorij za učenje. Lekcije smo pretvarale u igrokaze i predstave, s djecom radile mape uma, slikale velike portrete Afroamerikanki jarkih i živih boja kako bi obojile svakodnevnicu. S njom se sjećam smijeha, onog od kojeg boli potiljak i slezena. Sjećam se i njenih suza kada sam prvi put fasovala koronu bez ijednog simptoma, sa samo pozitivnim testom, i kada sam došla na njenu kapiju da se s četiri metra pozdravim uvjerena da ću umrijeti. Sad je potpuno apsurdno i suludo ali u tom trenutku kada je u Sarajevu umiralo stotine ljudi u jednom danu meni se činilo logičnim da je zamolim da se pobrine za moju djecu. Koju smo zvali našom.

Gore smo plakale samo onog dana kada je dobila bolje plaćen posao kakav je zaslužila, jer je beskrajno vrijedna žena, kao da nas dijele gradovi a ne dvije ulice. I danas se uz kafu dok čekamo djecu iz škole prisjetimo svih tih mjeseci i godina u kojima smo jedna drugu a i našu djecu sačuvale od depresije, potištenosti, bezvoljnosti. Zajedno.

Posljednja  teta  koja upravo radi kod nas i kojoj se mogu zahvaliti za vrijeme da, između ostalih obaveza, napišem ovu kolumnu ušla je u naš život s jedne poluzatvorene facebook grupe. Tokom prvog susreta, nakon što sam joj ukratko rekla šta je opis posla dodala sam da ima još nešto. Imamo malog psa koji laje na strance. Dobro. Odgovorila je i nasmijala se. Danas, godinu poslije naš malo veći pas se njoj najviše od ukućana obraduje. Kao i Rija svakog ponedeljka kad dođe iz škole. Naučila me je kako se život, nimalo lak, ovaj bosanski, balkanski, ženski, s mangupskim osmjehom nadigra. Naučila me snazi, istrajnosti i borbi. Toplini koja nije hinjena ni melodramatična, već iskonska. Osim toga izvrsno kuha. I ne moraš joj nikada ništa reći jer tačno zna šta treba da uradi taj dan. Kada je moja starija kćerka poželjela da uči da šije, pješke je otišla po svoju šivaću mašinu i naučila je krojiti. Kada je poželjela da proba kanu na kosi, otišla je i u ulici nabrala orahovo lišće za čaj od kojeg boja bude punija. Tako rade samo oni/one koje postanu dio porodice.

Teta čuvalica ili domaćica jeste luksuz, znam. Ne samo onaj u kojem sa sebe skineš sav teret kućnih poslova te energiju koja ti ostane nakon posla i roditeljstva usmjeriš na hobije, učenje, zabavu, lični razvoj i naravno, odnos s partnerom, već i luksuz da ti u život uđu ljudska bića, sa svojim pričama, srećama i nesrećama, sjećanjima, nadanjima, porodicama. Možda drugačijim od naših ali onim koji te obogate, otvore ti različite perspektive te učine da svoj život gledaš drugačije. Da se opomeneš kada se nanerviraš zbog gluposti na poslu ili aviona koji kasni.

Žene koje su radile, pardon živjele i žive s nama u našem domu, senzibilizirale su me i po pitanju ženskih prava i života koji se ovdje žive daleko od predstave kako bi borba za njih trebala da izgleda. Postale su životni, stvarni uzori i mojim djevojčicama, jer možeš do sutra pričati kako te ne određuje ni IPhone 11 ni nike fleece ni IB diploma poslije koje možeš zbrisati iz Sarajeva bilo gdje, već način i brizina s kojom ustaneš nakon pada, čemu su naucile sudbine istrajnih i jakih teta čuvalica.

Stoga drage moje dame ukoliko možete priuštiti sebi pomoć i prijateljicu u kući, dajte tom luksuzu prednost nad drugim. Ovaj čuva pamet a i srce.

Piše:Arma Tanović Branković

 

 

 

NAPIŠI KOMENTAR

9 − 5 =