Sorry, no posts matched your criteria.

Za majke i nemajke

Jedna od prvih uspomena na majku bili su njeni odlasci na službeni put. Radila je u UNISU u vanjskoj trgovini i putovala je po cijeloj, uglavnom istočnoj Evropi jednom sedmično. Sjećam se da je jedne prilike ušla u kuću nakon puta u Poljsku, uzela drugi kofer nemajući vremena da se raspakuje, spakovala čist veš u njega i krenula za Njemačku. Sjećam se lupkanja potpetica  i njenih jecaja u haustoru dok odlazi i ostavlja na vratima moju sestru s njenom spavaćicom u rukama. Iako je u djetinjstvu to možda bilo jako bolno, više za moju mlađu sestru nego za mene, ne mogu reći da je na bilo koji način afektiralo naš život. Naprotiv, obje smo vaspitane da budemo financijski neovisne žene, njen primjer utjecao je na nas da u vlastitim porodicama uspostavimo ravnomjernu podjelu odgovornosti i poslova, nikada nas niti jedan muškarac nije mogao tretirati iz bilo koje pozicije moći već kao sebi jednako i prilično nezgodno, ako ga probaš kontrolisati, ljudsko biće.

Majka nam je vlastitim primjerom injektirala ambicioznost, snagu, odlučnost i svijest da dobar život sama sebi moraš obezbijediti vlastitim radom jer samo je tako taj život dobar i samo tako časno u njemu uživaš. Kad nisi ništa dobio na poklon već si sve sebi stvorio.

Strašan osjećaj moći donosi ta spoznaja bez obzira koliko imaš na računu, da li si dobacio do doktora nauka i da li nosiš Miu Miu ili Deichmann na nogama sve dok te one same nose naprijed, da si sama sebi prokrčila put.

Ni brak mojih roditelja nije posebno trpio te ništa manje nije uspješan i danas. Moj otac kao najveći frajer kojeg znam, iz reda tih starih bardova koji se ni po poslovima koje su sklapali ni po količini viskija koju su znali popiti na raznim tačkama planete od Afrike do Kavkaza ne mogu porediti s današnjim generacijama mlađahnih biznismena koji moraju putovati prvom klasom da se naspavaju nakon teških sastanaka u nepušačkim restoranima uz gluten free meni, nikada se nije osjećao slabijim uz ženu koja je umjesto da dvori njegov ego i ostavlja sebe po strani ne bi li zalijevala ružičnjak njegove karijere i uspjeha, izabrala da bude ljudsko biće jednako kao on, u ravni s njim, kao partnerica i drug. Dapače, to nadigravanje im je postalo tajni egzotični začin braka i ljubavi.

No, da li je bilo lako biti majka i zaposlena žena koja stigne na svaki roditeljski, napravi i zaledi nedjeljom ručak za cijelu sedmicu, poslije naših domaćih zadaća završava nedovršeni posao, svaki dan ima besprijekorno precizno nalakirane dugačke nokte i s istom preciznošću složen ormar? Na pitanje kako je opstala i preživjela odgovaram si dugih 14 godina od kada me krasi kruna majčinstva. Uz svu pomoć koju imamo u porodicama partnerskog i fer odnosa gdje su oba roditelja jednako uključena u svu dinamiku porodice, uposlene dadilje ili u slučaju moje majke, neizmjernu pomoć njezine majke, mama je mama i potreba za mamom ne jenjava ni kada ti neko skuha ručak, opere toalet i ispegla veš. Majka je tu da liječi, sluša, podučava, savjetuje, ohrabri, da obriše suze i poljubi modricu nakon što prvi put padneš u parku ili te prvi put ostavi dečko, svejedno, majka je tu da postavi granice, bude dosljedna da se one ne prelaze, majka je tu da voli, da popravlja, da njeguje, da oblikuje to malo biće kao vrsna kiparka ili da ga zalijeva i ostavlja da raste kao vješta vrtlarka nakon što je obezbjedila savršene uslove u vrtu. Majka je nezamjenjiva. Ona je dom. Njena  kosa miriše na kruh, iako ga možda nije umijesila vlastitim rukama, njene ruke su najtoplije iako nisu uvijek dostupne, njene usne su najprecizniji toplomjer na svijetu. Majka je uvijek, pogotovo ako je jako zaposlena majka, razapeta grižnjom savjesti. Da nije dovoljno majka ili da nije dovoljno dobra na poslu. Snimanje je i već je ponoć, ekipa ide proslaviti posljednju klapu, ne mogu, moram pregledati zadaću iz Bosanskog, ispitati povijest, znam tata je tu, ali tata neće baš sjesti i naučiti sve vrste arheobakterija napamet da bi mogao procijeniti njeno znanje i tata baš neće ostati do tri ujutro pokušavajući objasniti Marksizam iz pozicije onoga ko ga je živio i zna šta on jeste, kakva savršena utopija za ovaj privid autonomnosti i slobode ograničene kreditima. Ili…, pišem nešto, važno je, ali moram odgovoriti na pitanje zašto klica nije proklijala iz graha u poklopcu od tegle na radijatoru, i kada će, ili prekidam spremanje predavanja da bih razgovarala o tome zašto je važno ne biti žrtva dopadljivosti socijalnom polju, a kako je to razgovor s četrnaestogodišnjakinjom to može potrajati i do sitnih sati i pretvoriti se u prepirku pa i svađu…, ili studenti na mom času nemaju mogućnost korištenja telefona a moj uporno i uporno vibrira i ja se pitam da li da se javim, da li se nešto dogodilo ili ne a opet možda samo Rija traži tablet koji sam sakrila opet na novo i kreativno mjesto jer je to jedini način da smanjim vrijeme pred ekranom, i neću se javiti jer tako dajem loš primjer studentima i rušim dogovor posvećenosti času glume koji imamo. A opet šta ako je, šta ako je…neko pao, neko ima temperaturu, neko napadnut… Istrčim iz vježbaonice javim se i čujem: Ej mama skontale smo šta ćemo biti za Halloween! Znaš iz onog filma Keri, onaj kad je zaliju krvlju na maturi. Rekla sam ti da me nikad ne zoveš između 4 i 7! Osim ako neko nije bolestan ili povrijeđen. Ali mama meni je ovo najvažnije. Znam,ali tada je  čas. Jel’ ti čas važniji od mene…

Ili…sjedim u teatru na predstavi i držeći mobitel u torbi, krišom dogovaram instrukcije iz matematike, fizike, njemačkog jezika, šaljem suprugu raspored treninga i plesa i pravim mu raspored vožnje kao da je FlixBus, a onda uhvatim pomalo prijekoran pogled kolege koji ima mnogo bolji CV od mog i nikoga kući da ga zivka i pita gdje je tablet i pomalo se pravdam i njemu i sebi, a pomalo me obuzima i bijes a onda brojim deset, devet, osam, sedam…

Prošli mjesec putovala sam često i to s majkama. Majkama koje su vrlo uspješne u svojim disperzivnim karijerama. Glumice, profesorice, direktorice, scenaristice, istraživačice…, i sve to u svakoj od njih. Od njih tri. Njih tri su me inspirirale za ovu kolumnu.

Priča prva, tražimo po Minhenu otvorenu radnju da kupimo neku igračku. Na radionici smo čitav dan i kada završimo sve je zatvoreno. A obećala je. Za laku noć. Da zaustavi jecaj. Na radionici radimo nešto što se zove emocionalni dnevnik u kojem obje koristimo kao supstituciju za dramsku situaciju koju igramo, našu djecu. Moja drugarica, majka i vjerovatno najbolja glumica u Bosni i Hercegovini čijeg talenta nismo ni svjesni, govori nije mi važnije ovo od tebe, ali mami je važno. I ridamo obje. Igramo scenu istinito, živo, puno…samo mi znamo na kojim sanjkama emocija.

Priča druga vozimo se prema Beogradu. Ona, druga majka, paralelno na dvije linije dogovara instrukcije i pravi budžet za narednu godinu. Pozivi preklapaju i ukidaju jedan drugi. Govori mi kako je u zadnje vrijeme s gomilom preuzetih obaveza manje kući što uveliko u školi čini njenog sina nesigurnim u sebe jer je navikao s njom da uči. Gledam se, pomiče planine, zatrpava dugove, lijepi sobom rupe bahatosti, gradi autoritet onako kako žene jedino znaju da rade najbolje i duplo više od drugih, igra joj brada, onda uzima telefon i savršeno mirno u deset minuta dogovara instruktora, psihologa i homeopaticu. Potom je krenula u rješavanje dugova. Tu noć smo na predstavi Deca Milene Marković, u režiji Irene Popović. Kako da budem majka kada sam i ja nečije dijete, djevojčica. Imam divan krevet. Šteta je što u njemu ne spava neka sretnija žena. Ona koja ne misli o svojoj smrti i onome što će se dogoditi njenoj djeci.Čitale smo obje roman, ali pozorište, dobro pozorište ima tu moć, da te uvuče u vlastitu fantaziju ličnom slikom i obje smo zakovane  za stolicu. Našoj instagram interpretaciji te večeri i tog dana zavidjele su i majke i one bez djece sa poslom, i one s djecom bez posla. Jer nikada ne znaš šta je iza koje fotografije.

Treća priča, u Slavonskom Brodu na konferenciji. U muzeju Kuća Brlić, u kući Ivane Mažuranić Brlić, dječje spisateljice kojoj se biografija boji stereotipnom bezbrižnošću dječijih pisaca, jedna vrsna nastavnica književnosti nam otkriva sasvim drugu stranu njezina života. Bila je majka petero djece, udata u buržujsku kuću advokata, okružena hektarima šume i imanja, a opet nesretna jer je bila taoc provincije i očekivane uloge žene koja mora da rađa jedno za drugim, te je u fantaziju bježala od stvarnosti kao u vlastito ludilo. Najnesretnija majka svih bajki ona iz Šume Striborove je zapravo ona sama. Izlazimo iz muzeja, nastavnica književnosti za sebe komentariše: bez obzira na napisan udžbenik, doktorat, sve moje profesionalne uspjehe, ja sam uvijek bila prvo majka pa sve drugo.

Mislim na svoje dijete koje sam ostavila s temperaturom 39.7 C lupkajući odlučno petama niz stubište onako baš poput moje majke prije više od tri decenije dok su mi se suze grižnje savjesti slijevale niz obraze. Kolegica s kojom sam putovala također je ostavila bolesno dijete kući. Obje smo, ona nedavno, a ja 2014., ostavile i snove o doktoratu u Londonu jer, možda kad si sam i možeš nekako zaklopiti financijsku konstrukciju, ali ako tome dodaš vrtić, školu…onda je to samo san, pomalo nadrealan kao lula Rene Magritte i isto toliko nepotreban u sredini gdje je preširoko obrazovanje žene i njena ambicija kako reče Maša u Tri sestre (A.P Čehov) kao šesti prst, neki deformitet.

Balans između karijere i majčinstva će uvijek biti na meti udaracasvijeta koji sve zna. Ako si premalo posvećena poslu, nedostatna si, često nemjerljiva s muškim kolegama, nepokretljiva, lijena i neorganizovana, a ako si pak posvećena poslu onda ti se iza leđa šapuće da si nemajka, da ti je dijete emotivno i odgojno zapušteno, usamljeno…Nisi dovoljno dobra kako god da okreneš. I ne trudi se da se dokazuješ svijetu jer svijet uvijek nađe komad mesa da glođe i čereči. Najbolja si i kad si nedovoljno mama i kad si nedovoljno posvećena poslu. Najbolja si jer žongliraš po žici koja ide ravno kroz srce. Najbolja si i uzor si svojoj djeci onako kao je meni moja mati, jer možeš igrati deset uloga istovremeno. Ako nekada neka od njih nije za Oskara. Pa šta! Igraš je. To je dovoljno.

Oko nas u svojim tišinama, srećama, nadama i radostima žive i rade majke. Mnoge za mnogo manje novca nego nas četiri opisane. Neke od njih vikendom. Neke od njih ostavljaju svoju djecu da bi čuvale, liječile, šišale…tuđu. Neke od njih njeguju i bolesne roditelje. Neke od njih trpe porodično nasilje i nikakvu pomoć sistema. Druge opet biju bitke za alimentaciju. Neke pak imaju djecu s poteškoćama u razvoju i opet kilavu i tromu pomoć sistema. Neke u džepovima skrivaju nalaz u koji se boje pogledati jer šta će njihova djeca ako se njima nešto dogodi. Tu su oko nas! U pekari, u samoposluzi, u lokalnom kafiću, s kantom u haustoru, na šalteru, u ambulanti, u bankama, ali i u poslaničkim klupama, za katedrama, iza i ispred kamera… Tu su(smo) i rade najbolje što mogu i daju se onoliko koliko mogu taj dan. I to je vrijedno poštovanja. Sljedeći put kad vas iznervira žena na šalteru, kad nastavnica ne procijeni ocjenom dovoljno dobro znanje vašeg djeteta, kad  je red na kasi a druga je prazna jer je radnica na pauzi…, i u milion drugih situacija gdje se puca u okrutnosti svakodnevnice, prosto pomislite da su te žene nekome majke kao i vi, i da mogu imati loš dan ili trenutak. Iskulirajte, počastite savezničkim osmjehom, zaustavite trač, zaštite…, jer, i vi biste voljele da to neko uradi za vas.

Piše: Arma Tanović Branković

NAPIŠI KOMENTAR

four − one =