Sarajevo Feeling, predstava koju morate vidjeti!
Sinoć sam u SARTR-u gledala predstavu Sarajevo Feeling rađenu po motivima teksta Almira Bašovića a u režiji/koreografiji Tomasa Steyaerta, koreografa, plesača i slikara, inače nekadašnjeg člana svjetske (jedne od pet najvećih) plesne kompanije Ultima Vez. Kartu za premijeru prepustila sam svojoj kćerki oduševljenoj jer može u Sarajevu pogledati predstavu jednog od nekadašnjih članova trupe čiji joj je rukopis kao mladoj balerini i plesačici uzor kada je riječ o sublimaciji teatarskog, performativnog i plesačkog pisma.
Rađena u spomenutoj simbiozi predstava govori o tri derneka grupe urbanih tinejdžera u Sarajevu u samo svitanje rata, opsade i buđenja uspavanih zvijeri nacionalizma.
Peformativnim sredstvima postdramskog pozorišta svaka scena u gledaocu budi strašne, jasne i vrlo lične slike, pogotovo ukoliko ste imali priliku da svjedočite ovom dobu. U samom uvodnom dijelu svoje studije Postdramsko kazalište, Hans Thies Lehmann upozorava na činjenicu da su dramski tekst i pozorište (Ivana Chubbuck ističe nužnost ličnog čitanja teksta čak i u smislu personalizacije glavnog zadataka na nivou fabule) različite i odvojene dimenzije. Prilikom utvrđivanja njihova odnosa moguće je ovom posljednjem odrediti primat, budući da je scenski čin izvirući iz rituala, preuzimajući oblik plesne mimeze, već prije pismenosti oblikovan u određen način ponašanja i praksu rituala iz kojeg nastaje pozorište,sjedinjavajući ples, muziku, pokret s ulogom. Posdramskopozorište ne eliminira tekst već mu pristupa kao elementu, dijelu scenskog oblikovanja u apstrahovanoj formi koja računa naemotivni i podsvjesni angažman gledaoca.
Ovakav teatarski pristup može biti vrlo koherantan i nerazumljiv ili kao što je to slučaj u Sarajevo Feeling imati entogeni učinak koji savremeno pozorište mora posjedovati. Pozorište danas mora imati transcendentalnu iscjeliteljskz moć za kojom moderni čovjek (jedinka koja je izgubila smisao) traga u šamanskim ritualima navlačeći se na ayahuascu u potrazi za vlastitom, često izgubljenom dubinom.
Nakon predstave nisam izašla ništa pametnija jer da je rat uništio čitave generacije od 70 do 84 godišta koje su kao duhovi provejali kroz život između rovova u koje su gurnuti prerano i kancera koji kao posljedica rovova također došli prerano,to sam znala, ali sam izašla potresena putovanjem u vlastitu prošlost u jasne slike odrastanja uoči raspada svijeta i države koji su za mene bili jedina stvarnost. Sve ostalo je privid i nečiji tuđi svijet
Divlji ples poznat kao šutka kojem smo ritualno prkosili u Slozi na koncertima demo grupa u samo obzorje rata s kojim počinje predstava svjedoči o intuitivnom prepoznavanju istinskog barbarizma koji dolazi.
Precizni, nimalo patetični zagrljaji koji su me podsjetili na odlaske i rastanke. Na prijatelje i porodicu koji su odlazili i ostavljali pustoš u životima. Jer kad imaš 13 godina i odu ti simpatija i sve prijateljice iz razreda i iz ulice, onda ti se čini da nije ostalo ništa zbog čega se trebaš probuditi.
Potresna scena skidanja i oblačenja koja me je u svojoj repetativnosti podsjetila na bjesomučno motanje dana i godina u kojima rat ne prestaje a postaje sve manje zanimljiv vanjskom svijetu, baš kao i ovaj u Ukrajini, dok na kraju glumci ne obuku dijelove odjeće tamo gdje ona ne pripada i tako liče kako na invalide, ranjenike tako i na sve nas u ratu u kombinaciji okraćale odjeće, one iz humanitarne pomoći i one naslijeđene od roditelja. To je ono što je moda devedesetih u Sarajevu i na što se danas klinci furaju kao na jedinstven trend.
A potom ta odjeća ostane bez čovjeka. I to je potres nad potresima. Onako kako je instalacija Stola Edina Numankadića iz čuvene izložbe Svjedoci postojanja potresna zbog odsustva čovjeka. Jer rat eliminira čovjeka. Ta odjeća podsjetila me je na skupljanje predmeta ubijene djece opkoljenog Sarajeva i izložbu koja je također bila postavljena u SARTR-u 2012. godine i koja evo već na sramotu svih nas, čeka svoj dom punih deset godina. A ljudi plešu kao duhovi onako kako ta generacija osakaćenog djetinjstva jeste otplesala taj ples potrage za slobodom i identitetom u nemanju slobode i identiteta.
Za mene je najpotresnija scena u kojoj cijela grupa gleda u ispaljeni zalutali metak pitajući se da li da odgovori petardom onako kako smo na snajpere odgovarali mirovnim šetnjama dok nismo postali zabava za snajperiste, adrenalinsko ubijanje u dokolici, o čemu svjedoči samo jedna radnja veća od mog teksta, ona u kojoj glumci ispljunu svoj(već primljeni metak). Ubijeni život i budućnost prije smrti same.
Danas, 30 godina kasnije, ponekad gledam u djecu u klubu AG, jednoj od posljednjih Nojevih barki urbanog Sarajeva strovaljenog u blato postratnog kriminala i primitivizma, gdje se šutaju djeca nas djece iz Sloge i nekad imam osjećaj da ih iz tame gledaju oči koje plaše više nego vučje, one koji glumci u predstavi zalijepe na tamu scene i zidova i koje zure u vas onako kako zvijeri nacionalizma zure u našu djecu i čekaju.
Te oči od papira zalijepljene na scenu sinoć su zurile u učenike Treće gimnazije. Neobično važno je da mladi dolaze u pozorište i gledaju predstave koje zahtijevaju njihov emotivni, intelektualni i lični angažman ali s tom praksom treba početi ranije, u višim razredima osnovne škole. Takva iskustva su im vjerujte važnija od svih vrsta člankovitih glista i starih gorja Azije. Djecu moramo učiti da misle ali i da osjećaju. Umjetnost je tu neprikosnoven alat.
A što se tiče glumačkog ansambla, dirljivo i sjajno je da glumci u Sarajevu zaista mogu igrati sve. Mi nemamo specijalizirano pozorište za suvremeni ples ili mjuzikl na primjer. Nemamo konzervatorij za ples. Nemamo ples u osnovnoj i srednjoj školi kao predmet. Učimo djecu da zaborave tijelo jer u konzervativnim društvima tijelo je grijeh. Ali imamo sjajne i obučene glumce. Rijetko kažemo jedni drugima bravo! Na žalost. A trebali bi. Bravo ljudi. Sjajna, pametna, subverzivna predstava. Koju sam ponijela kući i o njoj razmišljala čitav dan.
Piše: Arma Tanović Branković
