U Mostaru otvorena izložba slika “Umjetnost kao terapija” autorica Sanele Čopelj i Ane Medan
U okviru ciklusa Trebao mi je neki novi početak u Centru za kulturu u Mostaru ove sedmice otvorena je izložba Umjetnost kao terapija. Ovom postavkom Sanela Čopelj i Ana Medan, istinske zaljubljenice u slikarstvo, po prvi put su svoje radove predstavile široj javnosti i pokazale svu moć umjetnosti kada je riječ o komunikaciji pojedinca sa svijetom koji ga okružuje.
A da umjetnost može biti i jeste jedna vrsta terapije potvrdila je Sanela Čopelj, naglasivši kako su se u njenom životu 2018. godine počele rušiti kule od karata.
„Ogorčenje, ljutnju i bol koje sam sakrivala od ljudi pokušala sam pretočiti na platno. Do tada se nikada nisam bavila crtanjem, ali sam akrilnom bojom pokušavala ispoljiti i artikulisati svaku vlastitu emociju. Bez neke unaprijed zacrtane ideje i nekih velikih motiva, svoju bol sam prenosila na platno“, kazala je Čopelj.
Sanela je rođena Mostarka. U gradu na Neretvi je završila svoje formalno obrazovanje, ali i oblikovala sebe kao umjetnicu.
Godine 2017., obavila je i prvu knjigu poezije Još uvijek vjerujem koja je zbir njenih emocija, ljubavi i nostalgije za ljepšim svijetom. Predsjednica je udruženja SAS- kultura življenja.
Osim što ga voli, u slikarstvu je svojevrsnu terapiju pronašla i Ana Medan. Kao i Sanela, i Ana je rođena Mostarka, po zanimanju je građevinski inženjer, a također radi i kao prevodilac za engleski jezik. Slikarstvo joj je, naglašava, povremeni hobi još od malih nogu.
„Nakon iznenadne majčine smrti, slikarstvo za mene postaje jedna vrsta terapije, način da se realizuju neke neostvarene želje, ispune neki snovi iz ranog djetinjstva. Od tehnika koristim kombinovano ugalj, akril i akvarel, a tu su i suhi pasteli“, kaže Ana.
Na svečanom otvorenju izložbe, Dario Terzić, doktor komunikoloških nauka pojasnio je bol kao komunikološki fenomen, kao poruku i znak koji nas nekada pozivaju da reagujemo na kreativan način;kroz pisanje, crtanje, razne vrste modeliranja i slično.
Radili su to velikani likovne umjetnosti; Van Gogh i Munch, kod kojih se bolest očitovala i kao socio-relacijska neprilagođenost, kao nesposobnost komunikacije između pojedinca i ostatka svijeta, te je njihovo umjetničko djelovanje povratilo komunikacijsku sposobnost. Ne treba zaboraviti ni Fridu Kahlo, umjetnicu koja se odvažila da vlastitu bol pretoči u umjetnost.
