Kako je Grinč spasio Djeda Mraza
Društvene mreže su neobičan porok. Da ih je Meša Selimović imao priliku koristiti vjerojatno bi napisao da su veći porok i od vlasti jer korisnicima daju privid vladanja i priliku da uglavnom podijele mediokritetska razmišljanja. Tačnije podsjete šire narodne mase da imaju mozak ali taj mozak se mora malo i hraniti. Čitanjem. Učenjem. A ne znanjem kazao meni jedan pametan čo’ek.
Dvije su goruće teme opsjedale taj bahanalijski javni prostor, naizgled oprečne a zapravo, vrlo povezane ovih dana.
Prva je da li trebamo čestitati Božić i slaviti Novu godinu ukoliko nismo katoličke vjeroispovijesti i ako pri tome nismo religiozni te s tim u vezi da li trebamo izgnati otkad znamo za sebe prisutnu figuru radosti naših djetinjstava Djeda Mraza, te predmet uzbudljivog emotivnog kiča, okićenu jelku, mirišljave svijeće, goleme crvene čarape, lampice koje svjetlucaju dajući sumornim kratkim sivim danima privid komercijalizirane blještavosti velegrada uoči praznika.
Ove godine zagovarači spaljivanja vještica u crvenom novogodišnjem ruhu bili su prilično agresivni. Kada se ta vrsta agresije i radikalizacije nasloni na scenografiju ženskih protesta u Iranu u kojima je ubijeno više stotina ljudi, uhapšena najpoznatija iranska glumica Taraneh Alidoosti jer je na Instagramu podržala proteste, ili na kulise brutalnih oduzimanja prava na obrazovanje i gušenje svih sloboda žena u Afganistanu pred očima ravnodušnog svijeta koji se zabavlja sa Jingle bells Jingle bells kao dijete od tri godine, ne bude nimalo prijatno razmišljati o budućnosti ovdje, pogotovo ako ste majka djevojčica. Te onda se uhvatite kako u sitnim satima tražite posao u Finskoj, zemlji koja je proglašena najsretnijom na svijetu i najbliža domu Djeda Mraza.
Uvažam mišljenje koje dolazi iz vrela znanja pa tako od mora vlasnika mišljenja na društvenim mrežama o ovoj temi suvereno i neafektivno je lijepo napisao Selvedin Mesihović. Njegov tekst prenosim u cijelosti s preporukom da pratite ovog čovjeka:
“Kako se približava Nova godina, tako se proporcionalno tome sve više povećava i uobičajena priča turbo-‘propovjednika’ i profesionalnih ‘spasitelja’ naših duša, a koja nema nikakvo uporište u historijskim činjenicama. Zato ću iznijeti osnovne stavke koje se odnose na Novu godinu koja pocinje 1. januara.
- Ona nema apsolutno nikakve veze sa bilo kojom abrahamističkom denominacijom, pa ni sa rimokatolicizmom kako se u našoj javnosti često predstavlja.
- Nova godina koja se smatra glavnom kalendarskom odrednicom u modernom svijetu potiće iz prakse Rimske Republike (ustanovljene oko 510. god. p. n. e.) da se na taj datum imenuju najviši državni izvršni funkcioneri (sa mandatom na godinu dana), kasnije poznati kao konzuli pa se i nova godina i naziva ‘novom konzulskom’.
- Prije 154. god. p. n. e. konzuli i pretori (zaduženi za sudske procese) su nastupali sa dužnošću 1. ili 15. marta (pa se od tih datuma računao i početak nove godine. Mart je inače mjesec posvećen bogu Marsu (kod Grka: Aresu).
- U jesen 154. god. p. n. e. Izbio je rat Republike sa španskim narodom Belima. Zbog toga je bilo potrebno da novi konzuli i pretori ranije stupe na dužnost, a da stari ranije preuzmu svoje provincije. I radi toga je Senat pomjerio stupanje na dužnost novih konzula na 1. januar 153. god. p. n. e. Sukladno sa promjenom datuma stupanja konzula na dužnost, promijenjen je automatski i datum početka nove godine (koji se održava i danas). Januar je inače nazvan po rimskom bogu Janusu, koji ima dva lica.
- Nova konzulska godina nije se proslavljala nekom zabavom, nego je to bio oficijelni čin. Zabava je umetnuta kasnije, jer je povezana sa rimskim festivalom Saturnalije (iz druge polovine decembra) koji se zasnivao na općem veselju. Saturnalije su povezane sa rimskim bogom Saturnom, grčkim Kronosom. Po grčko – rimskoj mitologiji, kada je Kron/Saturn bilo glavno božanstvo, na Zemlji je vladao prosperitet, ljudi su bili sretni, veseli, zadovoljni, pa su se onda na Saturnalije ljudi odavali veselju, dijelili poklone, oslobađali robovi.”
Djeda Mraz je multinacionalna verzija Sv. Nikole, stvoren za stolom gradonačelnika NY u 19. stoljeću s ciljem da ujedini djecu u radosti uprkos različitostima. Ako protjeramo Djeda Mraza hoćemo li izgnati i Zubić Vilu, Petra Pana, Pepeljugu…Hoćemo li izgnati maštu?
Ja vjerujem da Djeda Mraz poziva na izgradnju novog humanizma i odbija planetarnu uniformiranost i povlačenje u plemena. Tako su nevjernici Grinčevi iz zemlje Pangea, srećom i kod nas, opet spasili Djeda Mraza, pakiranjem paketića za Ukrajinu, za djecu u hraniteljskim porodicama, za djecu bez roditeljskog staranja, za siromašnu djecu pa su Djeda Mrazovi donijeli privremeni trenutak svjetlosti, sličan onom plamenu Djevojčice za šibicama u dječja srca i sreće (a i svega drugog) izgladnjele duše memljive poput sobičaka u kojima su zaboravljeni dok se jedan dio društva stara za njihov identitet a za sve ostalo Pomozi.ba
A identitet je disperzivan kaleidoskop tradicije, religije, ali isto tako i istorije i geografskog naslijeđa. Amin Maluf u Ubilačkim identitetima, knjizi koja bi morala biti lektirom u školama, tvrdi da su nasuprot složenim, više uzrokovanim identitetima koji razumiju, tolerišu različitosti i apstrahiraju ih, ubilački identiteti se svode na jednu, isključivu pripadnost, bilo vjersku, nacionalnu, etičku ili nekog drugog određenja. Ti isključivi identiteti se svode na sektaško, pristrasno, netolerantno, zapovjedničko i samoubilačko ponašanje. Istina grade se iz velike traume i još veće izoliranosti. Nisu za osudu već za dijalog.
Druga tema koja prati praznične pjenušce i domjenke je, da li je u bivšoj Jugoslaviji bilo dozvoljeno slaviti Božić i Novu godinu i ostale vjerske praznike. Bivša Jugoslavija je nešto kao pacijent na kauču kod psihologa, majka. Kriva za sve. Uzrok svih sadašnjih nerealizacija.
Možda pripadam generaciji koja je zapamtila samo soft komunizam ali, prvu jelku sam okitila za vrijeme bivše Jugoslavije, prvi Djeda Mraz, Troka koji je učinio da i danas vjerujem da on postoji, došao je ranih osamdesetih, prvi tehvid doživjela sam također ranih osamdesetih kad mi je umro pravi djed i tih godina naučila prvu sure u naninom krilu da me slučajno bula ne prozove da ih proučim na četrestini i neznanjem ne obrukam porodicu. Vjerujem da su postojali ideologiji odani koji nisu obilježavali vjerske praznike, ali da li je to bio izbor ili prislila?
Više nije ni važno jer je Jugoslavija lopatama utučena majčica od strane onih koji su joj bili najodaniji poslušnici, a u svojim kućama su potajice njegovali zvijeri nacionalizma, iste one koje su pustili na nas devedesetih. Ne u ime vjere jer vjera je intimni lični transcendentalni odnos vjernika i Boga, u vjeri postoji samo suštinsko dobro.
Najveća vjernica mog subjektivnog doživljaja je upravo moja nana. Devedeset i pet joj je godina. Tri države je promijenila. Brojne kraljeve, vladare, predsjednike i zločince. Odrasla je u jednoj od najimućnijih muslimanskih trgovačkih porodica, porodici Čadro. Otac joj je bio jedan od prvih hadžija u Sarajevu. Pored svoje četvero djece podigao je brojnu djecu na hraniteljstvu. Kako rodbinskom tako i klasičnom. Još kao djevojčica imala je i šešir i lakirane cipele, a otac je insistirao na njenom obrazovanju. Udala se za vrijednog čovjeka s kojim je radila u štampariji Svjetlost koji je bio potomak hercegovačkih partizana. Umrlih od tifusa.
Kada je rodila moju majku 1952., poželjela je okititi jelku, a kako je sa porodicom živjela u porodičnoj kući svog oca, ne znajući kako će otac reagovati, jelku je kroz prozor prokrijumčarila njena sestra na hraniteljistvu. No, negdje pred ponoć s teglom od dunja u smežuranoj staračkoj ruci otac se popeo do kćerke da joj čestita Novu godinu. Zamislite slavila se i onda. Kad je ugledao jelku napravio je par šaljivih komentara i to je bilo sve.
Ponosna sam na kaledioskop u kojem se kao čarobne staklene slike slažu svi utjecaji koji su gradili moj identitet, i sure naučene na krilu moje nane i partizansko naslijeđe mog svekra, i odlučnost mog djeda, isto partizansko siroče roditelja umrlih od tifusa, ali kasnih sedamdesetih već poduzetnika i vlasnika lanca privatnih štamparija, u vrijeme kad je sve bilo državno, a najviše gorštačko dostojanstvo Tanovića koji ne povijaju kičmu pred kakvim dogmatizmom ni ideologijom. Ono što sam ja donijela u taj kaledioskop je komadić stakla nazvan igra koju mi je poklonila moja profesija.
U svim tim raspravama i nebulozama da li ili ne se slave praznici/blagdani, mnogi su zaboravili radost, radost jer će zemlja čiji smo stanovnici zaplesati još jedan valcer od 360 dana, a u tom valceru neko će se roditi, neko umrijeti, neko će se zaljubiti, neko će se rastati i krenuti dalje. Pored nas će u svojoj punoći prolaziti Život. Možemo ga uzeti za ruku i plesati s njim a možemo putiti da projuri pored nas i bez nas. Nemojte. Sretna vam Nova godina gdje god da ste i ko god da ste!
Piše:Arma Tanović Branković
