Dževad Karahasan:Imao je oko za skriveno, naizgled nebitno,mobitel ga je živcirao, Google mu je bio stranac, a sam je bio hodajuća enciklopedija
Bosanskohercegovački književnik, akademik i univerzitetski profesor Dževad Karahasan preminuo je danas (petak) u 70. godini. Vijest o smrti, jednog od najistaknutijih evropskih autora, austrijskim medijima je potvrdila njegova porodica. S teškom bolešću borio se dvije godine; u posljednje vrijeme bolest je uznapredovala te nisu pomogle ni brojne terapije.
Prošao je operativni zahvat, mukotrpna zračenja, razne druge terapije, bio je pod stalnim nadzorom austrijskih doktora, ali je bolest bila jača.
Dževad Karahasan rođen je u Duvnu 1953. godine. Školovao se u Duvnu, Sarajevu i Zagrebu. Radio je kao dramaturg u teatrima u Zenici, Salzburgu i Sarajevu. Bio je urednik časopisa Odjek i Izraz. Predavao je na sveučilištima u Sarajevu, Gottingenu, Salzburgu, Berlinu, Grazu, Baselu i Klagenfurtu.
Objavio je romane: Istočni diwan, Stidna žitja, Stid nedjeljom, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, Što pepeo priča (trilogija); pripovijetke: Kraljevske legende, Kuća za umorne, Izvještaji iz tamnog vilajeta; eseje: O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Dosadna razmatranja, Knjiga vrtova; teorijske i kritičke studije: Kazalište i kritika, Model u dramaturgiji, Dnevnik melankolije, Sjene gradova; drame: Kralju ipak ne sviđa se gluma, Misionari, Čudo u Latinluku, Koncert ptica, Gozba.
Dobitnik je više međunarodnih nagrada: Herderove nagrade za književnost, Goetheove nagrade, europske nagrade za esej „Charles Veillon”, leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje, nagrade Vilenica, medalje Društva „Heinrich Heine”, Goetheove medalje…
Član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije za jezik i književnost.
Živio je u Sarajevu i Grazu, te predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Magazin Kleine Zeitung donosi osvrt na život i djelo Karahasana, jednog od najznačajnijih evropskih autora.
Pisac, esejist i književnik, uvijek je bio gotovo bezgraničan i nedokučiv u svim svojim dimenzijama pisanja i mišljenja. Naslov njegove nove knjige, na kojoj je neprestano radio i dotjerivao je čak i tokom bolesti Vježbanje lebdenja, izazvao je blagi šok, zvučao je kao ostavština, kao životna osmrtnica.
Istina, Dževad Karahasan se borio sam sa sobom gotovo tri desetljeća prije nego što je napisao priču.
“Bojao sam se da ću poludjeti”, kazao je.
Strah je bio razumljiv onima koji su ga bolje poznavali. Jer, romaneskno putovanje vodi natrag u domovinu, u Sarajevo, ovu nekadašnju metropolu multikulturalnog života, mišljenja i djelovanja, koja nipošto nije jedinstvena samo u Evropi. Do 1992. godine rat je uništio više od samog grada. Traumatična iskustva ostavila su brojne emotivne ožiljke na Dževadu Karahasanu.
Godine 1996. dolazi u Graz kao gradski činovnik, gdje nalazi svoj drugi dom. Međunarodno slavljen i višestruko nagrađivan kao jedan od najvažnijih evropskih autora koji se ničega nije bojao više od svjetla reflektora. U Grazu su mu učinili tu uslugu, mogao je uroniti u anonimnost. Dževad, veliki neznanac, nepriznati velikan. Volio je šetnje. Imao je oko za skriveno, naizgled nebitno. Hodanje, pričanje, smijanje – triptih oblikovan nevjerovatno spontanim mentalnim skokovima ovog polihistora i pisara u gotovo klasičnoj tradiciji.
Mobitel ga je živcirao, Google mu je bio stranac.Sam je bio hodajuća enciklopedija. Sa Platona bi se prebacio na Dantea, prije nego što bi završio u svom omiljenom klubu, SK Sturm. Jedan od omiljenih pisaca mu je bio Anton Čehov. Dževad Karahasan dijelio je duboku melankoliju s ruskim pjesnikom. Smijeh mu je bio daleko bliži od svake primjedbe o vlastitom, ponekad bolnom stanju. Kao da je riječ o modificiranju temeljne rečenice Ludwiga Wittgensteina: O čemu ne želite ili ne možete govoriti, morate pisati.
