Šta svaka od NAS konkretno može uraditi da pomogne preveniranju nasilja nad ženama

Dugo već odgađam da napišem tekst o Nizaminom ubistvu. Djelimično jer je njena smrt, okrutna i strašna, do te mjere medijski eksploatisana da za sobom povlači ne reakciju preveniranja femicida već domino efekat nadahnuća za nova ubistva, što potvrđuju novi slučajevi ubistava žena u Bijeljini i Živinicama, te se opirem  biti dio toga. Drugi razlog je što, ovu kolumnu pišem iz duhovnog i fizičkog komfora, iz jednog psihološki  i fizički  ljekovitog retreata u Trpnju gdje se kroz različite prakse bavim iscjeljenjem i osnažvanjem svog bića, luksuz (ne u materijalnom smislu) koji je nedostupan većini žena, nedostupan jer su uvjerile sebe ili su ih uvjerili da na takva putovanja nemaju pravo, te se osjećam pomalo licemjerno da govorim o ženi kojoj je razlupana lobanja i deformisano lice pa joj je pucano u glavu kao u varvarskim primitivnim kulturama u dvadeset i prvom stoljeću, pet minuta od policijske stanice, nakon što je prijavila zlostavljača dan prije, pred nemoćnom porodicom, još nemoćnijim sistemom i orgazmičkom radoznalošću desetina hiljada onih koji su pratili to ubistvo online. Treći razlog je što je njena smrt postala triger za populističke impotentne borbe grupa i pojedinaca, opšte klistire bijesa po društvenim mrežama koje nijednoj ženi koja se nalazi u situaciji u kojoj se nalazila i ona nisu i neće biti od pomoći.

Bizarne naslovnice koje su dovodile u vezu haljine na SFF-u i njenu krv, nemoćne šetnje i dan žalosti, sve to, podsjetilo me na onu okrvavljenu uniformu bosanskog vojnika iz 1994., koju je koristio Benetton s namjerom da s jedne strane skrene pažnju na rat u Bosni, ali s druge da se propagira koncept osviještenog i društveno angažovanog modnog brenda (u isti koš svrstava se i fotografija Davida Kirbyja oboljelog od AIDS-a u posljednjim trenucima koji ga dijele od smrti a koju je porodica dala na korištenje u naivnom uvjerenju podizanja svijesti prema bolesti, a zapravo se radilo o marketingu).

Mediji su uradili svoj dio posla ne ostavljajući na miru ožalošćenu porodicu danima nakon Nizamine smrti, interpretirajući kobni scenarij posljednjeg dana do suludog dokumentarnog filma koji u glavama novih potencijalnih ubica može samo biti inspirativan a zlostavljane žene paralizirati još jačim i intenzivnijim strahom jer samo potvrđuju ono što svi znamo, sa sistemom, zakonima, policijom i tužilaštvom…,nijedna od nas da se nađe u njenoj situaciji ne bi imala šanse! Nikakve!

Nizamino ubistvo ima antički karakter žrtvovanja žena ili prinošenja žrtve  mezo-američkih civilizacija, Azteca, Maja ili Tolteca  s jedne strane jer se odigralo pred masom kako su se i prinosile žrtve, a s druge, jer je osim osjećanja straha, bijesa/nemoći  i poslušnosti, koja pripadaju ceromonijama prinošenja krvne žrtve, masa prosto samo glasna u urlicima i potpuno onemogućena za bilo koje djelovanje. Još jedna važna i zastrašujuća poveznica postoji između najokrutnijeg naslijeđa predaka i ovog ubistva, iako su brutalni egzekutori muškarci, iza njih u sjeni stoje žene. Agamemnon ubija svoju kćerku Ifigeniju jer Artemida, žena, traži da joj se prinese njena žrtva kako bi dala povoljan vjetar za grčke lađe u pohodu na Troju. Nizamu su žrtvovale žene. Žene Sistema. Policije i sudstva. Žene će prve ući u traženje njene  tragičke krivice s riječima šta je tražila s takvim. Žene će prve osuditi drugu ženu ako napusti loš brak, ako se ne ponaša u braku kao poslušnica, ako slučajno osvoji komadić slobode koji joj pripada, ako ne služi mužu ponizno i čestito. Muškarci djeluju okrutnošću. Oni dokrajče. Uz vjerne svoje pomagačice i podupiračice patrijarhata. Klimačice glavama. Vjerne i odane pristajačice na sve koje će na drugu ženu koja se usudi na borbu protiv  patrijarhalne omerte osuti paljbom moralnih pridika crpeći ih iz neutemeljenih i površnih religijskih tumačenja o pokornoj ulozi žene. I iako je Zločinac imenica muškog roda, troma Pravda i licemjerna Administracija su ženskog.

 

A administracija traži dopise, prijave, dokaze o očiglednom. Da bi se žena koja trpi nasilje izmjestila u Sigurnu kuću, mora postojati prijava policiji, a mnoge žene nisu ni emotivno ni kognitivno spremne da svoje supružnike, očeve, braću, partnere, očeve svoje djece, a pogotovo sinove, prijave policiji odmah nakon prvog nasilništva. Mnoge isprva ne prepoznaju zlostavljanje, koje se isprva manifestira u patološkoj ljubomori, izoliranosti koju takva ljubomora proizvodi, sistematičnom oduzimanju životne energije, uništavanju samopouzdanja i kastraciji bilo kakve moći. Često je brkaju s ljubavlju. A ljubav nije kad te se zarobi u kuli i opaše trnjem vlastitog straha da možda nećeš moći sama ili da ne trebaš srušiti tu kulu jer tako uništavaš porodicu i dom. Prijaviti nasilje već je ogroman korak za mnoge žene, a odgovor na prijavljeno nasilje u korumpiranom društvu koje uglavnom amnestira kriminalca i nasilnike, ili ih se plaši, često je spor, mlitav i nedostojan hrabrosti one koja je prijavila. Najčešće se izriče  smiješna mjera – zabrana prilaska. Dajte, zar mislite da bi zabrana prilaska monstrumu koji je ubio Nizamu bila prepreka. Rijetke, ali rijetke žene uspiju doći do Sigurne kuće koja je jedina mogućnost spasa na koji je teško pristati jer to znači oduzimanje doma, identiteta, boravak u zajedničkim prostorijama često neuslovan za djecu u emotivnom smislu a taj bijeg je često praćen osjećanjem stida i straha pred neizvjesnom budućnošću. Žene koje trpe zlostavljanje ne znaju da Sigurna kuća nije samo kuća već da je ona možda jedini dio sistema koji funkcioniše jer osim skrivenog skloništa žene dobiju pravnu, ekonomsku i psihološku pomoć. Na taj korak se teško odlučiti jer osim što se u nju stiže tako što se nasilnik, onaj koji je često voljen, prijavom smjesti na mjesto koje mu pripada, a to je mjesto zločinca, žena se odlučuje na svojevrsno beskućništvo, sramotu, te odustajanje od traženja pomoći najbližih, roditelja, braće, sestara, a nema svaka žena podršku porodice. Dapače, rijetko koja ima.

Nizama je bila prava slika arhetipske jungovske žrtve. Krhka, lijepa,nježna, majka male djevočice, odana, roditelji izmješteni u bolest i daljinu, u gradu u kojem se svi plaše njenog zlostavljača koji nosi masku zaštitnika, sa suparnicom žednom njezine krvi. Nije imala šansu, ali pitanje je da li bi imala ijedna od nas ma koliko se nafuravale da smo daleko od arhetipa žrtve.

Dolazeći na ovaj odmor razmišljala sam o jednom scenariju za seriju koji sam davno počela pisati. Grupa moćnih žena iz svijeta nauke, kulture, umjetnosti, politike shvativši nemoć društva da ih zaštiti u bilo kojem smislu okuplja se u kult sličan onoj najvećoj misteriji bivše Jugoslavije, sekti Crna ruža i koristeći se okultizmom počinje da kažnjava nasilnike, nikad procesuirane, silovatelje koji odsluže jadnu kaznu pa izađu i bivaju rehabilitirani u društvo kao da su ukrali jogurt iz granapa, a ne nečiju sreću zauvijek, ratne zločince koji su počinili brutalna masovna silovanja, predatore koji rade u školama kao nastavnici…

 

U tom nekom, nikad završenom horor/trileru, te žene su imale stvarna lica. Iako se naš narod zaista boji više sihira nego zakona, i iako sam u istraživanju za taj projekat našla vrlo zastrašujuće podatke, pogotovo o slavenskim magijskim obredima ta priča funksioniše na nivou fantazije. Kako i vjera da će Pravda naplatiti dugove za sve ženske rane u onoj mjeri koliko one bole.

Na ovom reatritu koji se bavio osnaživanjem transformativne osobne moći naučila sam mnogo, a između ostalog nešto što želim da podjelim sa svakom od vas koja se nalazi i u najbližim oblicima Nizamine sudbine, a to je Sedam ključeva zivota- Hune

1. IKE

Svijet je ono što smatraš da jeste. Ljudi i događaji koje smo dovukli u život poput zrcala nam pokazuju naše važne dijelove naših unutarnjih obrazaca i programa.

2. KALA

Ne postoje granice. Granice je smislio čovjek i one su promjenjive.

3. MAKIA

Energija ide u smislu namjere. Uvijek raste ono na šta smo usredotočeni.

4. MANAWA

Sada je trenutak moći. Prošlost i anticipacija budućnosti donose samo strah.

5. ALOHA

Voljeti znači biti sretan. Ljubav isključuje posesivnost, gušenje  ličnosti, prilagođavanja koja narušavaju integritet bića.

6. MANA

Sva moć dolazi iznutra. Ništa nam se ne događa da mi sami u tome ne učestvujemo. I sve možemo promijeniti.

7. PONO

Djelotvornost je jedino mjerilo istine. Izbor sredstava će oblikovati ishod, a onoliko puteva je koliko i ljudi.

Zvuči kao misionarstvo i self help filofozija koje se u instant duhovnostima gnušam, ali ako ovih sedam principa se konkretno primjeni na svaki opresivni odnos koji može metastazirati u nasilje ili zločin može otvoriti vrata našeg zatvora prema osvjetljenoj ulici mogućnosti. Put nije lak ali možda glavu spašava.

Završavajući ovu kolumnu pitam se ŠTA JA konkretno mogu uraditi da pomognem preveniranju nasilja nad ženama i oporavku onih koje su se s njim suočile.  Odlučile smo, moja divna kolegica Ajla i ja, s kojom vodim kampove u Trpnju da iduće godine napravimo projekat i organizujemo ljekoviti kamp/odmor za korisnice Sigurne kuće. Pitanje je za svakog od nas ŠTA TI možeš učiniti? Za majku, sestru, komšinicu, kolegicu, poznanicu, nepoznatu ženu koju neko šamara na ulici? Osim da snimiš i postaviš na društvene mreže.

A ti nepoznata ženo ako na svojoj koži osjećaš bilo koji oblik zlostavljanja pa i i onaj podmukli koji za sada ne ostavlja masnice, spakuj se i izađi odmah večeras! Jedina magija i pravda koju imaš si sama sebi. A vjeruj mi ta magija nije nimalo slaba. Zove se život i zove se mogućnost.

Piše: Arma Tanović Branković