Igračka iz Gaze
Željela sam da pišem o medijima, o digitalnom svijetu koji je postao ne supkultura već sub-realnost u kojoj su naša djeca urođenici a mi vječni migranti. Kao djeca koja nam ljeti pristižu iz dijaspore, sve nemuštije govore maternji jezik, očarano i s nevjericom gledaju Disneyland u kojem se još uvijek puši na svakom mjestu, čak iznad dječijih kolica na kafi, gdje se može napraviti deset saobraćajnih prekršaja bez ijedne kazne, gdje se parkira kako ko želi i gdje želi, gdje se baca smeće bez ekološke policije, gdje obrok nije obrok ako nema mesa i gdje se još uvijek nosi krzno, skače na stolove uz pjesme i gdje svi svakog znaju, svi svakog pomalo mrzuckaju, ali i vole na neki okrutan i topao način. Njihovi roditelji koji su migrirali u formativnim godinama ili kasnije sve to gledaju kao na jedno od posljednjih utočišta slobode. Potpuno je isto s digitalnim svijetom. To je paralelni Univerzum u kojem žive naša djeca samo fizički prisutna u ovom našem svijetu. Njihov svijet su youtuberi, shortsovi, reelovi i tik tok trendovi. Njihova nježnost je dodir prstiju na touchscreenu dok kucaju poruke jedni drugima ili šalju trenutne fotke, njihove enciklopedije su pretraživači, a kreativni asistent za nastavu ChatGPT, njihove galerije su one poput NiftyGateway online aukcijske kuće gdje se neka digitalna umjetnost, koja se ne znam kako posjeduje, plaća hiljadama dolara. S druge strane mi im guramo u ruke olovke, krede, lopte, knjige iz biblioteka koje nama mirišu nostalgijom, a koje im AI prepriča u dahu. Ta bitka je izgubljena unaprijed i jedino što je važno je poštediti ih okrutnosti globalne civilizacije u njihovim mobitelima, čitavog svijeta kojem su dostupni i koji je dostupan njima.
Željela sam da pišem o medijima kažem, pomalo isprovocirana jednim statusom momka koji mi je mnogo simpatičan u svojoj arhaičnoj figuri punka i buntovništva, jer me podsjeća na moju mladost kada smo vjerovali da se muzikom može rušiti mainstreem društvo koje je ogrezlo u lažnom moralu i truleži sistema. Na masovnu pojavu Prime pića rekao je parafraziram: nije do pića do roditelja je. Bio mi je beskrajno simpatičan, ali je malo i bocnuo moju roditeljsku sujetu koja je organ veći od pluća jer, ja sam majka koja je pročitala desetine, ne slikovnica, nego knjiga nad dječjim uzglavljem, kupovala i naručivala knjige o umjetnosti, vršila istraživanja i eksperimente kreativnog razvoja na vlastitoj djeci, organizovala kampove bez telefona koji su postali pravi eskapizam čitavih generacija. I da, moja mlađa kćerka je kao opsjednuta ponavljala da joj donesem Prime s poslovnog puta odakle je mogla tražiti bilo šta, jer me je kao i uvijek na putevima pomalo bockala grižnja savjeti kao devijacija majki kiparki kojima najteže pada kada im se na trenutak oduzme dron kojim prate svoju djecu pa je obično utišavaju kupujući im poklone. U prvi mah pomislila sam da misli na Amazon Prime pa sam joj odgovorila da ima Netflix, ali da ako želi…Ne, piće Prime. Tražila sam kao sumanuta po aerodromu to piće kao da tražim Henri IV Cognac Grande Champagne koji košta dva miliona dolara. Tek kasnije spoznaću da se radi o piću koje nije namijenjeno djeci, a koje su promovisala neka dvojica cirkusanata s YouTubea Logan Paul i KSI, a koji su zaradili 250 miliona dolara od Prime Hydration kompanije.
I dok naša djeca daju markicu da liznu Prime oni piju gore pomenutog Henri IV. Srećom nisam ga našla ali sam našla način da opametim slijepo slijeđenje trendova bez kritičkog mišljenja zamolivši razrednicu da mojoj kćerki zada prezentaciju o sastavu tog pića sa šezdeset slajdova. Moja digitalna urođenica mi je dan kasnije poslala sliku neke konzerve od aloje vere iz DM-a s porukom: rekla si mi da kreiram trendove, a ne da ih slijedim, ako stavim ovo u grupu razreda hoćeš li zamoliti razrednicu da ne radim prezentaciju?“.
Da, željela sam da pišem o tome kako su nam mediji udomili djecu kao udomiteljske porodice, a mi ih samo hranimo i oblačimo, posežući nekad za pećinskim oblicima odgoja oduzimanjem telefona, sakrivanjem Ipeda i nosanjem joystica na posao u torbi da se ne bi dohvatili dok se ne nauči historija. I onda kada me je moja starija digitalna urođenica kojoj sam kupila gramofon prošle godine i prvu ploču Pixiesa, te tri biografije Margite Stefanović ispod tona, doduše, pitala može li s drugaricama na Crnog Ceraka, okrutno sam joj odbrusila da može naravno, ali pod uslovom da joj pratnja bude prijatelj koji je veći alternativac od onog gore pomenutog dečka koji je nas roditelje kritikovao na mrežama. Ok, rekla je, možda mu kažem da nam je to dio istraživanja za predstavu na kojoj radimo. Vidjela sam kako je ta situacija i potencijalno zanimljiva.
I dok naša djeca daju markicu da liznu Prime oni piju gore pomenutog Henri IV. Srećom nisam ga našla ali sam našla način da opametim slijepo slijeđenje trendova bez kritičkog mišljenja zamolivši razrednicu da mojoj kćerki zada prezentaciju o sastavu tog pića sa šezdeset slajdova
Željela sam da pišem o medijima, a onda sam na hrpi ruševina vidjela oca u Gazi koji drži veliku figuru plišanca Mimi. Ispod tih ruševina ostala su njegova dva sina, kći i supruga. Prva igračka moje kćerke bila je ista takva lutka Mimi. Ta retro dama Disney svijeta predstavnica zapada koji smo utopistički vezali za pojam demokratije, slobode i mogućnosti. Predstavnica svijeta koji bez trunke empatije posmatra istrebljenje jednog naroda, zločin mitoloških dimenzija. Svijeta koji je prestravljen i ućutkan korporativnim čudovištem moći i Istoka koji se u pohlepi pokorava tom čudovištu.
Da se razumijemo zločin je zločin i dijete je dijete i jednaku empatiju osjećam prema djeci taocima Hamasa. No, ovo što se dešava u Gazi je holokaust koji posmatramo kao neki morbidni reality show u stvarnom vremenu nemoćni da bilo šta uradimo. Zaleđeni u vlastitim sjećanjima i traumama koje nose narodi ostavljeni na čekanju.
Ta Mimi u ruci tog čovjeka udarila me je u pleksus jer to je mogla da bude i ona naša odbačena Mimi u korpi za plišance, a moje dijete mirno spava s mobitelom uz uzglavlje dok neka druga djeca bauljaju po prašnjavim ulicama dozivajući ubijene majke, a majke ljube svoju djecu umotanu u bijele ćefine.
Nisam više željela da pišem o bilo čemu. Nikada. Željela sam samo pobjeći u sebe, u pozorište, u neke druge dimenzije, ali me slika tog oca pratila u svim mojim duhovnim bjekstvima.
A onda sam odlučila uraditi nešto.Uraditi video rad u kojem ću ispisati ime svog djeteta i pozvati majke širom svijeta da urade isto. Da se jedan trenutak ne solidarišu već identificiraju s majkama koje ispisuju imena svoje djece na njihovim tijelima da bi se lakše identificirali nakon smrti. Željela sam iskoristiti digitalni svijet kao alat dobra. Intelektualno žaljenje postaje sasvim drugo kada se preživi trenutak situacije u kojoj je neko drugi.
Da se razumijemo zločin je zločin i dijete je dijete i jednaku empatiju osjećam prema djeci taocima Hamasa. No, ovo što se dešava u Gazi je holokaust koji posmatramo kao neki morbidni reality show u stvarnom vremenu nemoćni da bilo šta uradimo. Zaleđeni u vlastitim sjećanjima i traumama koje nose narodi ostavljeni na čekanju
I uradile smo to, nas tri, moje trenduše i ja. Pas je lajao, one su se gurkale i u toj konformističkoj situaciji osjećala sam se lažnom i artificijelnom, ali u jednom trenutku dok sam pisala ime na njenoj ruci i dok je to njena sestra snimala pogledale smo se i neka užasna siva sjena zamračila im je oči a ja sam osjetila jezu u potiljku. To je bio trenutak kad bi iza kojeg uvijek stoji i vjernički i ateistički šapat Ne daj Bože.
Moja starija kći je vještinom digitalne Amazonke montirala video, ubacili smo naravno i član šest Konvencije o dječjim pravima, ali kada sam poslala video kustosici zabrinutim i zaista dobronamjernim glasom me upozorila da otkrivanje dječjih identiteta nije etično i nije u skladu s istom tom Konvencijom na koju se pozivam. Napiši samo član šest rekla mi je. On glasi imaš pravo na život.
Distopija, s jedne strane se štite identiteti djece, što je naravno razumno i plemenito, a s druge neka druga djeca nemaju pravo ni živjeti. Nisam više željela snimati video jer možda je u pravu Mensur Ćatić kada je proglasio kraj poezije. Možda je zaista čovječanstvo napisalo sve o čemu je vrijedilo pisati. Možda su muze ovaj put utihnule pred eksplozijama. I sada će ostati post apokaliptični svijet lajkova, viralnih cirkusa, youtubera koji imaju milijarde pratitelja, a svoju popularnost koriste da bi uživo podrigivali nakon nekog bljutavog pića zarađujući milijarde na budaliaštinama, nesvjesni moći koju imaju s tim brojem pratitelja koju bi mogli iskoristiti za neko dobro, i nije ih briga za djecu koja nemaju pitku vodu večeras. Možda je ljudska vrsta samo virus koji smeta humanom poretku stvari na planeti.
Mislila sam o Andromahi koja nad mrtvim tijelom posljednjeg Trojanca, njenog sina kojeg su bacili s litice Grci, proklinje svu djecu Odiseja, tog manipulativnog junaka koji ratuje umom, a ne snagom. Proklinjući tako svo naslijeđe zapadne civilizacije. Svijet je uvijek bio okrutno mjesto, ali sada nam je sva okrutnost pred očima dvadeset četiri sata i satire nas time što smo nemoćni.
Kažem, željela sam pisati kritiku o digitalnom svijetu i kritikovati ga, a onda je moja kćerka nekako nekim viralnim putevima stupila u kontakt s djevojčicama iz Gaze, a s kojima je proljetos radila online predstavu. Živa je i dobro, a u tom njihovom paralelnom digitalnom svijetu susrele su se dvije djevojčice potpuno iste, a opet nejednako tretirane, kao u izmještenoj stvarnosti.
Djevojčica iz Gaze, čije ime ne pišem, jer i ona ima pravo kako na život tako i na to da joj ime ne bude objavljeno, jer je malodobna kao i moja kći, se zahvalila na brizi i rekla je samo da molimo za njih.
Piše: Arma Tanović Branković
