Arben Bajraktaraj: Zašto nisam odmah prihvatio ulogu u Besi

Kada sam ga prvi put srela 2022. godine, Arben Bajraktaraj bio je jedno od najistaknutijih glumačkih imena u regiji. Hit serija Besa, u kojoj tumači ulogu Dardana Beriše, glavnog bosa albanske mafije, lansirala ga je u središte pažnje publike i kritike. Ova kriminalistička serija dokazala je da i prostor bivše Jugoslavije može proizvesti savremeni žanrovski sadržaj na produkcijskom nivou vodećih globalnih kuća poput ABC-a ili HBO-a, dokazujući da postoji ozbiljna potražnja za kvalitetnim premium sadržajem.

Arben je u augustu boravio na Sarajevo Film Festivalu, gdje je bio nominiran za nagradu Srce Sarajeva u kategoriji najboljeg glumca, priznanje koje je došlo kao rezultat njegove upečatljive uloge Dardana Beriše. Tih dana njegova pažnja bila je podjednako usmjerena na Handke projekt, predstavu autora Jetona Neziraja i rediteljke Blerte Neziraj, koja je okupila glumce iz nekoliko zemalja; osim Arbena, u njoj igraju i Ejla Bavčić (BiH), Adrian Morina (RKS), Klaus Martini (IT), Verona Koxha (RKS) i Anja Drljević (MNE).

Potaknuti činjenicom da umjetnik može dobiti i Nobela (što je slučaj sa austrijskim piscem Handkeom), iako relativizira ili negira zločine devedesetih, akteri predstave, kroz njegovu prizmu postavljaju ključno pitanje: gdje je granica između slobode govora, umjetnosti i društvene odgovornosti?

Kako sam Arben Bajraktaraj objašnjava: „Glumci se ovdje ne bave konkretno austrijskim piscem, već svime što on simbolizira.“ Predstava otvara dijalog o slobodi mišljenja i izražavanja, licemjerju savremenog svijeta i izazovima razumijevanja. Bajraktaraj to zaokružuje snažnom porukom: „Pod plaštom umjetničke genijalnosti često sebi dajemo za pravo da govorimo i ono što zdrav razum ne može shvatiti, tražimo opravdanje za nešto što nema opravdanje“.

Muun: Je li to licemjerstvo svijeta pogubnije za one nad kojim se provodi ili je ono opasnije za one koji ga provode?

Bajraktaraj: Pričamo o negiranju boli koju niko ne želi vidjeti, kojoj su doprinijeli negatori. Tim negacionizmom koji se širio tokom bivših jugoslovenskih ratova, načinom na koji se širio, posljedicama koje je ostavio…Handke na neki način jeste postao negator naših prostora. Iz perspektive stare Evrope, mi smo male žrtve. I njemu je, kao i drugima, dozvoljeno da laže. Naravno, nije on jedini – riječ je o grupi ljudi koja je učesnik propagande.

Primjer Ukrajine to jasno pokazuje. Handke nije imao ništa za reći o Ukrajini, iako znamo za njegove bliske stavove prema Zaharu Prilepinu, komandantu u Donbasu. To licemjerstvo je ogromno i, iskreno, prilično odbojno. Tokom istraživanja za predstavu suočili smo se s bolnim zaključcima. Devedesetih, kada je počeo iznositi te svoje kontroverzne stavove, bio sam mlad glumac. Tada nisam znao mnogo o tome, ali sam osjećao dubok bijes – ne samo prema njemu, već i prema ljudima poput Renea Girarda i drugih intelektualaca koji su iznosili tvrdnje o žrtvama koje nisu odgovarale istini sa terena.

Ta ludost je išla i dalje, njihova razmišljanja i metode negiranja širila su se po cijeloj Evropi. Oni su naravno imali i druge primjere prije njih, ali metodologija negacije je ono što smo istraživali. Sve što smo tokom istraživanja našli pokazuje da se oni zapravo nisu toliko morali ni skrivati, pošto su imali odjek u Evropi, ta krajnja desnica, vole da negiraju, vidjeli smo to i sad, vidimo kako je to rašireno, na Ukrajini vidimo kako jedan fake news ima velik odjek, ali što se tiče Handkea on je došao i do Nobelove nagrade, aplaudira mu se, što je totalno bolno za žrtve. Ovo je naš dug prema žrtvama, da ispričamo ovu priču, jer umjetnost je možda najčistije sredstvo (alat) za istraživanje cijele te memorije. Predstava Handke projekt je više od predstave. To je jedna vrsta manifesta, stajalište, iza kojeg apsolutno stojimo.

Muun: Neki reditelji imaju običaj reći, da filmovi nemaju moć da direktno mijenjaju stvari u stvarnom životu, ali da mogu duboko utjecati na dušu gledatelja. Koliko prilikom prihvatanja uloge razmišljate o tome kakav utjecaj ćete kao glumac svojom ulogom ostaviti na okolinu u kojoj živite i radite?

Bajraktaraj: Da, mislim stvar je u tome, možda osobito nas koji dolazimo sa prostora istočne Evrope, koji smo radili na Zapadu, sa tom dilemom smo se suočili svi, jer, smo često nuđeni stereotipnim ulogama, mafijaša, ubica s istoka, i naravno neke od tih uloga svi smo nekada odigrali, i ja sam ih igrao, ali tokom umjetničkog putovanja, pitao sam sam sebe gdje mogu naći čak i u tim stereotipima, prostor, kreativnost da se nadogradi ta uloga, da se otvori i bude vjerodostojnija, pa sam se začudio koliko je to moguće, mada je bilo teško, čak ako idemo dalje, ti stereotipi, te predrasude, su prisutne na svim prostorima pa tako i na Balkanu. Tu dolazimo do uloge Dardana Beriše u Besi, u kojoj sam prepoznao prostor da se ona gradi, da se otvara, da može disati, to je trenutak kada znate da je to vaša prava uloga, da je kao glumac trebate prihvatiti i voditi dalje.

Sretan sam što sam imao priliku susresti se s takvim ulogama. Jer, nije samo stvar u tome da vi pronađete ulogu, već i u tome da uloga pronađe vas – treba se otvoriti prema njoj.

Muun: Zanimljivo je međutim, da kad su Vam nudili ulogu Dardana da je niste odmah prihvatili, pa je producentica Tea Korolija morala doći u Pariz da s Vama razgovara.

Bajraktaraj: Nije morala nego je sama preuzela inicijativu. Moram reći da je damaturški okvir koji su mi predstavili bio genijalan, stvarno super napisan, međutim, bilo je i nekih predrasuda i elemenata koji su mi se činili nevjerodostojnima. O tome smo otvoreno razgovarali. Uključivanje tima – sa Teom, Igorom, scenaristima, dovelo je do toga da nije bilo važno ko je šta, nego šta se stvarno dešava. I to je za mene bila kombinacija užitka i odgovornosti.

Muun: Svojom kreacijom učinili ste da nam se i sviđa jedan takav kompleksan lik.

Bajraktaraj: Postoji jedan dio u radu koji ne kontrolišemo i postoji jedna misterioznost u stvaranju koju je teško imenovati, ponekad kada joj damo ime, mi je ne ubijemo, ali kao da više ne postoji. U tom stvaranju postoji jedan dio, o kojem je govorio moj profesor pantomime Andres Valdes – 95 posto moraš znati, a onih pet posto nemoj ni pokušavati da saznaš.

U dramaturškom okviru i prve i druge sezone bilo je nešto što mi je dalo osjećaj starih grčkih tragedija. Neki imaju Shakespeara, Moliera, ja sam ljubitelj Eshila, još od mojih početaka u pozorištu u Sloveniji. Možda i zbog tih običaja koje imamo na našim planinama u Prokletijama, koji su mi jako u podsvijesti. U scenariju sam imao prostor za istraživanje uloge, da joj dam ekspresivnost, zaista sam zahvalan scenaristima i produkciji da su mi pustili taj prostor kreiranja.

Današnji svijet često ne voli tu dozu misterije, jer je ona neuhvatljiva, nije materijalna. Taj naš hod prema materiji postavlja stvari jasno, ali nije uvijek u stanju da shvati dubinu onoga što je u nama. Na Balkanu imamo mnogo više raznolikosti i bogatstva nego što se to vidi odmah. Možda to bogatstvo nije dovoljno iskazano, posebno prema mladim generacijama. Smatram da smo mi, stariji, dužni da to prenesemo na njih. Možda je sve to povezano sa getoizacijom, sa razmišljanjem da je svaki kraj bolji od drugog, što dovodi do napetosti u međuljudskim odnosima. Osim toga, primijetio sam, hodajući po Balkanu, tu grčevitost i fizičku i u načinu govorenja. Nema puno elasticiteta u tijelima, jako interesantno, ne svi, naravno. Ta grčevitost je jako raširena.

Muun: Vaša adresa je u Parizu, kako se desilo da ste završili u Francuskoj?

Bajraktaraj: Srednju školu sam završio u Sloveniji i  počeo i studij. Imao sam sreću sresti Vilija Ravnjaka i druge nevjerovatne profesore koji su mi otvorili put prema teatru, prema mom životnom pozivu. Duboko u sebi sam osjećao da moram to raditi, ali neko ti mora otvarati i vrata. Oni su mi u dramskom studiju u Mariboru otvarali.

Nisam imao potrebu da idem u veliki svijet, što često mladi ljudi žele. U to vrijeme radio sam za jednu nevladinu organizaciju iz Belgije, učio francuski, i 1996. godine posjetio Sarajevo. Bilo je to teško i dirljivo iskustvo.

Nakon toga, kao student sam otišao u Pariz i počeo raditi kao au pair. U Parizu sam pohađao školu glume Acting International,  nakon dvije godine, počeo sam raditi kao glumac. Imao sam sreću da upoznam divne ljude i da imam genijalne profesore.

Muun: Je li Pariz i danas podjednako magičan kao i prije, kakav je to grad kada se ne gleda očima turiste?

Bajraktaraj: U Parizu sam živio najviše u svom životu, postao je moj dom. Živim u njemu 25 godina, tako da, kako Dostojevski kaže: ‘tri su snage u životu koje mogu sve promijeniti: misterij, autoritet, čarobnost. Ja bih rekao da ima čarobnost. Pariz te promijeni. U stvaranju postoji otvorenost kakvu rijetko gdje možete vidjeti, iako, naravno, postoje i klanovi.

Muun: Dolazite iz velike porodice.

Bajraktaraj: Moj otac je bio profesor Albanskog jezika i književnosti i jako je mlad umro, sa svojih 47 godina. Majci je bilo nevjerovatno teško sa devetero djece u jednom selu, i to svi u pubertetu, ja sam bio mali, imao 7,8 godina, moja sestra pet godina.

Bilo je teško za sve nas, ali braća su se stvarno snašla, bili su u Mariboru pa su i mene odveli, da nije bilo njih i njihove pomoći ne bih imao put koji sam imao, tako da sam duboko zahvalan. Uvijek smo se podržavali, kad je neko od nas bio u teškoj situaciji uvijek je jedan od nas uspijevao pomoći onom drugom. Ipak, ne ide mi iz glave koliko je teško bilo mami, ali uspjela je zajedno s bakom uz svoju bezuslovnu ljubav preći s nama svaki izazov. Majka je umrla 1999.godine, u teška vremena, bila je u Sloveniji, uspjeli smo je prevesti u decembru 1999.godine do Kosova do sela da je sahranimo. Ispunili smo njen amanet i zato smo sretni svi, i braća i ja. Vratila se kući.

Muun: Kako to da ste izabrali glumu, a ne neko uslovno rečeno konkretno zanimanje, koje bi u takvim okolnostima, kada ste ostali sami s majkom, donijelo neku finansijsku stabilnost?

Bajraktaraj: Svako ima svoj kismet, braća i sestre su me odmalena zvali glumac, jer sam imitirao sportske komentatore. Za svoje imitacije bi dobivao bombone na ulici. Inače sam zavšio srednju školu za informatičara i trebao sam biti IT stručnjak. Međutim, duboko u sebi sam osjećao da se trebam baviti umjetnošću.

Muun: Jeste li uposleni danas mnogo?

Bajraktaraj: Trenutno igramo u Parizu San smiješnog čovjeka, adaptaciju Dostojevskog, presretan sam da ću biti na sceni sa Denisom Lavantom, genijalnim glumcem svoje generacije kao i ostalim glumcima. Nakon toga slijedi snimanje u Maroku sa fancuskim rediteljem, i treći projekt je u Zagrebu, ali još nismo potpisali ugovor.

Muun: Kada razmišljate o penziji kako je zamišljate?

Bajraktaraj: Ne razmišljam uopće o tome,  ne volim tu projekciju budućnosti, pošto nas ona uvijek otjera od sadašnjosti. I prošlost i budućnost trebaju biti važni, ali živimo sadašnjost. Ima jedna misao: prošlost nas drži u zatočeništvu, zbog prošlosti i budućnosti sadašnjost nas izbjegava.

Muun: Šta je to što svijetu danas treba? Ljubav?

Bajraktaraj: Nema ljubavi bez mira, kada imamo mir u sebi možemo voljeti. Čovječanstvo je takvo, uvijek će biti ratova, i groznih stvari oko nas nažalost. Ali, ako nađemo mir u sebi i trudimo se da ga prenesemo drugima, onda je moguće da nas sve grije svjetlo.

Muun: Postoji li ijedno životno iskustvo u Vašem slučaju da Vas je bitno mijenjalo kao čovjeka?

Bajraktaraj: Ima, desilo se u mom selu, kada je došlo do pomirenja u slučaju krvne osvete. Bio sam mlad kada se ubistvo desilo, zbog kako su mi ispričali, jedne uzete jabuke, ali kada sam vidio brata od tog ubijenog dječaka, kako pruža ruku ubici i kaže mu „opraštam ti u ime naše porodice“, to mi je bio nevjerovatno jak osjećaj, nešto što sam samo čitao u knjigama, razumijete, i način na koji je on pružio ruku je bilo nevjerovatno, kao uzvišena vrijednost, jer u našem zakoniku se kaže: „hrabar je onaj koji oprosti, a ne onaj koji ubije“.

Muun. Jeste li Vi čovjek koji prašta?

Bajraktaraj: Pa, trudim se da budem. Dug je put opraštanja.

Muun: Jeste li sretan čovjek?

Bajraktaraj: Jesam. Glumac je uvijek sretan kada je ispred kamere i na sceni i izvan nje. Najvažnije je biti sretan u svakodnevnom životu.

Muun: Imate kćerku i sina 17 i 13 godina. Pokazuju li  interes prema glumi?

Bajraktaraj: Vidjet ćemo čime će se baviti. Važno je da nađu svoj put i budu sretni. Roditelje je strah kada djeca izaberu umjetnost jer je to težak put. Ali vidjet ćemo.

Muun: Regionalnu slavu ste stekli ulogom u Besi, ali Vi ste internacionalno angažiran glumac, široj publici poznat po ulogama u Harryju Potteru i Taken, kao i nagrađivanoj seriji Sex Traffic. Zanimljivo je da ste ulogu u Harryju Potteru dobili bez audicije, nakon što Vas je direktno kontaktirala produkcija jer je reditelj i producent David Yates, s kojim ste sarađivali na Sex Trafficu, želio upravo Vas za tu ulogu. 

Bajraktaraj:Bio sam iznenađen kada su me kontaktirali. Bilo je to dok sam bio na putu, kada mi je stigla poruka od kasting direktorice: ‘Hej, David Yates želi da igraš u Harryju Potteru, molim te javi se.’ Dobro smo se razumjeli, sjećam se jednog trenutka u Sex Trafficu kada nisam znao da ću to uopće uraditi, David nije prekinuo kadar. Pustio je da završim ono što sam započeo, a kada je snimanje bilo gotovo, rekao mi je: ‘Vidimo se u mom sljedećem filmu.’ To je nešto što reditelji često kažu na setovima, ali dvije godine kasnije, održao je riječ. Bio sam oduševljen, iskustvo je bilo nevjerovatno.

Imao sam sreću raditi sa genijalnim glumcima kao što su Gary Oldman, Helena Bonham Carter i mnogi drugi. Posmatrao sam ih, bio sam mlađi, a to je bilo veoma intenzivno i obogaćujuće iskustvo. Raditi s takvim profesionalcima, koji su impresivni i fizički, emotivno i mentalno, bilo je veliko bogatstvo u profesionalnom smislu. Mnogo sam naučio od njih.

I u Taken je bilo zanimljivo. Kada mi je Liam Neeson rekao: ‘Hajde, čovječe, spit on me’, to je bio početak stvaranja. Na kraju, cijela ekipa je aplaudirala. Svaka uloga je nova prilika, svaki put otkrivam nešto novo. David Yates je osoba koja ne pravi kompromise, potpuno je posvećen svom radu, i to je divno za umjetnost i za stvaranje uopšte

Razgovarala: Amela Keserović Polić

Foto credit: Naida Muzur i IMDb