Sorry, no posts matched your criteria.

Nedjelja u kojoj smo to mogli biti mi

Dugo nisam pisala kolumnu kako sam i najavila u posljednjoj objavljenoj jer okrutnost koju viđamo svakodnevno i na koju smo se već pomalo navikli, ubijanje djece i žena, civila i ranjenika u Gazi ostavlja malo riječi i mnogo besmisla. O čemu pisati kada se  o njima tako glasno i bezobrazno šuti ali kada okrutnost stigne do krila, do vrata, onda se mora govoriti.

Bila je nedjelja kada smo okupali svoju djecu, odrezali im nokte i iz sušilica izvadili školske torbe spremne za još jedno polugodišta besmislenih strahova od konačnih ocjena. Nedeljom idem na jogu i pred polazak sam poljubila Z i M i zaželjela im sretan početak nastave a R naredila da spremi ladicu. Čist sto i uredna ladica je preduslov reda u glavi. Sjećam se da sam joj rekla i izašla sam u Sarajevsku nedeljnu noć na jogu gdje me je na jednom pješačkih prelaza mogao dočekati neki divljak, stvor, ne zakočiti za crveno, ući duboko u pješački prijelaz, mogla sam mu uputiti jedan od bezobraznih pogleda i grimasa koje inače uputim nagasanim siledžijama. Mogao je otvoriti prozor i pitati me šta je ba i ja bih mu vjerovatno pokazala srednji prst ili bih mu odgovorila netaktično. Uradim to ponekad jer vjerujem u onu Arsenovu život je pozornica i svi dobiju prema zaslugama. Ako si primitivac onda možemo samo tvojim jezikom. Ne mogu više da šutim, saginjem glavu, šapćem izvinite, podučavam vlastitim primjerom manirima polusvijet. On bi izvadio pištolj i ubio me. Ne bih vidjela A matursku haljinu niti bih dočekala da R zabije go na hokeju na utakmici.

Ne bih napisala doktorat niti otišla u Pariz da učim o Šekspiru i Čehovu, ne bih … No, on nije pucao u mene. Niti u vas. Pucao je u nečije dijete koje je otišlo da obiđe krug s drugarima posljednju noć zimskog raspusta pred posljednje polugodište srednje škole, pojede doner, napravi koju trenutnu. Šta me gledaš. Šta je ba. On je bio na zadnjem sjedištu. Možda mu je odzvonio onaj majčin savjet, nemoj ti ulaziti u rasprave, svoj posao… Sve ono što majke šapću dječacima i momcima na Balkanu i u još par tužnih društava koja su sjajni setovi za kriminalističke serije ali pogubni prostori za živjeti. Ubica je pucao u njega suzdržanog, njega što nije tražio belaja. Nije pucao u mene, ni vas ni u naše dijete, ovaj put. Što ne znači da neće već sutra neko njemu sličan.

Možda će vam staviti skalper pod vrat i tražiti novac, možda će vam strgnuti majčinu ogrlicu s vrata s leđa, razbiti prozor na autu i ostaviti krvav trag po sjedištima kao malu satisfakciju da ga je boljelo dok vam je uništavao ono što plaćate vi svojom krvlju svaki mjesec kroz ratu kredita za to uništeno auto. Možda će vas zgaziti  kao dvije mlade doktorice ili studentice Filozofskog fakulteta ili jednog Farisovog vršnjaka. Kako je moguće da smo pristali na ovakav život? Kako je moguće da nismo danas ili sutra ili tu noć paralizirali grad, zaustavili saobraćaj, pogasili sve i ostali zamrznuti dok se ne donesu strukturalna strateška rješenja za sigurnosnu situaciju u Sarajevu. Ne, tu noć su ostali zamrznuti samo jedni roditelji. Sto hiljada puta sam pokušala zamisliti tu sliku kada su im rekli. Jesu li se trčeći do bolnice još uvijek nadali. Kao onda 1993., moji roditelji kada me zgazio ratni profiter i zapravo oteo, jer ne znam kako bih nazvala to što me je sat i pol, prije nego što me dovezao u bolnicu, vozao od jarana do jarana, skupljajući ih u slučaju da mi je otac neki od ljudi kojima se nije bilo pametno tih godina zamjeriti.

Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, stanfordski psiholog Philip Zombardo odlučio je provesti zanimljiv eksperiment. Jedan automobil parkirao je bez registarskih pločica s otvorenom haubom i otvorenim prozorom u jednom kvartu u New Yorku. Drugi automobil parkirao je u kvartu u gradu Palo Alto u Kaliforniji, no nije skinuo registarske pločice niti je ostavio otvoren prozor i haubu – taj auto djelovao je kao da nekome pripada te da ga netko redovno koristi. Važno je napomenuti kako su oba kvarta u kojima je parkirao svoje automobile bila poznata po siromaštvu i visokoj stopi kriminala. Automobil koji parkirao u New Yorku tu istu večer su obili  lopovi, a već nakon tri dana ništa vrijedno nije ostalo u njemu. Automobil koji je parkirao u Palo Altu i nakon sedam dana ostao je netaknut. Kako bi nastavio sa svojim eksperimentom, odlučio je čekićem razbiti prozor “netaknutog” automobila parkiranog u Palo Altu. S razbijenim prozorom automobil je nekako ostavljao dojam zapuštenosti.

Već samo nekoliko sati nakon što je razbio prozor, lopovi su pokrali sve što je bilo vrijedno u automobilu. Dakle, dok je auto djelovao kao da nekome pripada te ga neko redovno održava i koristi, sedam dana nitko ga nije niti dotaknuo. Čim je razbio prozor automobila i ostavio ga da stoji s razbijenim prozorom ostavljajući dojam zapuštenosti, već nakon samo nekoliko sati lopovi su pokrali sve što je bilo vrijedno u njemu. Teorija razbijenih prozora glasi: “Negdje u nekom gradu postoji zgrada na kojoj je razbijen jedan prozor ili više njih. Ako prozore niko ne popravi i oni ostanu razbijeni, postoje velike šanse da će vandali razbiti i ostale prozore. Nakon određenoga vremena u tu zgradu će se i provaliti, a ako niko u njoj ne obitava, neko će se s vremenom i bespravno useliti. Ona ne govori samo o tome da je zapušteno okruženje preduslov razvoja kriminala već i da je zapušteno društvo predodređeno da bude žrtva vandalizma. Kada se laka kaznena djela započnu ignorirati i zanemarivati, to stvara poticaj i plodno tlo za širenje težih kaznenih djela i razvoj “ozbiljnijeg” kriminala. Navedena teorija pokazala se više nego učinkovitom u praksi i njezina primjena dovela je do smanjenja stope kriminala u raznim gradovima diljem SAD-a.

Politički kontraverzan danas, tadašnji gradonačelnik NY Rudy Giuliani je slijedeći ovu teoriju značajno smanjio stopu kriminala u NY. Takoreći od ozbiljno opasnog grada napravio je vrtić. U Sarajevu postoji Hum, maloljetnički dom u koji se obično smještaju Romi. Postoje i izvrsni disciplinski centri u koje bi se na terapeutski dnevni rad ili čak na duži boravak trebala smještati djeca i mladi koji pokazuju znakove devijantnog ponašanja a još nisu zabrazdila u kriminal, ali se negdje u njihovoj ličnosti nazire potencijalna kriminalna ličnost. Tu se najčešće pošalju djeca iz institucija o kojoj se brine država. Nedavno sam u jednoj takvoj  instituciji upoznala djevojčicu britkog uma koja bi u stabilnom i poticajnom okruženju možda postala inženjer ili arhitektica ali će je na žalost vrlo brzo vratiti ocu  koji je takav klošar  da ja svoje dijete ne puštam da ode na časove plesa iako vidim s kućnog prozora prozor studija u strahu da će je on presresti. Da li njegova kćerka ima šansu da bude drugačija? Šta će ona postati s njim.. I hoće li opstati?

Postojanje države uslovljeno je postojanjem SISTEMA, zakona i sprovođenja zakona. Brzog, efikasnog, na ovim prostorima i s ovakvim polusvijetom rekla bih i autokratskog. Odgojnog zakona. Uzimanja vozačkih dozvola i oduzimanja vozila, brutalnog kažnjavanja krađa, sankcioniranja svake vrste nasilja od verbalnog do fizičkog, oduzimanja i izuzimanja djece iz porodica kriminalnog miljela (centri za socijalni rad mogu preko tik toka pratiti jedan dio porodica ne moraju ni ići u posjete), praćenje i nadzor delikventnih povratnika (i za ovo je tik tok haman dovoljan) i izuzimanje i kontrola oružja. Ja nisam po zanimanju kriminolog niti pravnica, ali u mom poslu kad nešto mislim da ne znam odem na radionicu i naučim. Možemo li pozvati neke mentore ili supervizore da nam pomognu da pospremimo kuću? Onako kako je Rudy pospremio NY. Ili prosto samo treba početi sprovoditi zakone. Za nedozvoljeno nošenje oružja prema Zakonu o posjedovanju vatrenog oružja, Član 74 predviđena je kazna od šest mjeseci do tri godine. Znate li ikoga da ju je odslužio?

Ja ne šapućem djetetu nemoj…,izbjegavaj belaj... jer moje dijete rijetko ide samo bilo gdje. Ima 15 godina i potpuni je taoc mog straha od grada i države u kojoj sam se rodila i u kojem/joj sam rodila nju. Ima nešto jako bolno i okrutno u tom nepovjerenju prema svakom pedlju okruženja. Navikli smo da je tata vozi, ja pratim na sve aktivnosti, strogo se kontroliše s kim komunicira. Ponekad osjetim da je tužna. Večeras me pita da provede vikend na Bjelašnici s prijateljicama. Šutim. Zna šta to znači. Oči joj zaliju suze i kaže mi zar misliš da bih ja…,ne mislim da bi ti ali tamo su znaš djeca tranzicijske ekonomije koja su u stanju trovati psa. Oni su mali Sultani sa šišama- Aladinovim lampama navikli da imaju sve što požele, a ako nešto ne mogu imati postaju agresivni i opasni. Ako su trovali štene, zašto misliš da bi prema tebi bili blaži. Ježim se groteskne slike društva, tok nakaznog kaledioskopa  u kojem moje dijete odrasta uz prestravljenu i bijesnu majku osjetljivu na svaki šum i spremnu da oči iskopa.

Bila sam tek nešto starija od nje kada sam prvi put otišla u Ameriku i znala sam se vraćati kući iz NY u Hoboken u sitne sate. Za one koji ne znaju to su dvije države. Nikada nisam doživjela niti jednu neprijatnost, a ulice bi iza ponoći bile pune policije. Sjećam se jednom sam na Prvoj aveniji pokušala sjesti na pločnik i svezati sandalu. Policajac mi je odmah prišao i rekao ovdje se ne sjedi na pločnicima gospođice. U našim elitnim naseljima, tamo gdje kupite stan i otplaćujete  ga cijeli život možete doživjeti da vas isti klošar pet puta opljačka  i da vam njegova familija uredno naziva selam ili manet narednog jutra kao da ste jarani  iz djetinstva. Zato sanjam da moja djeca odu negdje gdje je sterilno i dosadno koliko je sigurno. Gdje te komšija prijavi ako ne odvajaš smeće. Možda je i Faris sanjao o nekim takvim svjetovima te nedelje kad je s rajom otišao na doner. Možda je planirao poslije srednje otići negdje na studije. Možda i nije. Možda bi bio moj student na Akademiji.  Mislim na njegovu majku, kako mu šapće: nemoj sine…,skloni se od belaja. Ne mogu da spavam. Imam napad panike. E, pa u ime svih majki sklonite belaj od nas.

Piše: Arma Tanović Branković

NAPIŠI KOMENTAR

fifteen + twelve =