Fatima Šehović: Operacija nosa promijenila je moj život

Dvije godine unazad sam ozbiljno razmišljala o operaciji nosa zbog problema koji imam, a to je devijacija i problem s disanjem. Ne bi to bilo toliko strašno da mi kako koja godina prolazi nije počelo stvarati zdravstvene probleme. Od tih da sam prije dvije godine na svakih 20 dana pila antibiotike zbog jakih upala grla do aritmije srca koja je bila pojačana. Od tada je sve i počelo. Otišla sam na detaljnije analize i pretrage i utvrđeno je da svi problemi s grlom i krajnicima nastaju zapravo zbog devijacije nosa koju sam imala. Osim toga, aritmije srca su bile povećane zbog nedostatka kisika. Da ne pričam o tome kakvo je psihičko opterećenje leći uvečer i kada ne možete u potpunosti disati normalno. Zbog finansijske situacije nisam mogla odmah uraditi operaciju, a preko zdravstvenog osiguranja nisam htjela ići, jer mi niko nije savjetovao da idem na operaciju na KCUS-u. Ta moja velika želja i silna potreba da riješim taj problem ostaje samo pusta želja. Sve dok ove godine, krajem maja, posredstvom moje drugarice Samre nisam saznala za Phoenix aesthetics – tim iz Turske s kojim sam odmah stupila u kontakt. U samo dva dana smo dogovorili da će moj put za Istanbul i operacija biti za samo mjesec dana.

Priprema za operaciju

U mjesec sam morala da organizujem i unaprijed snimljene emisije i drugi posao koji sam počela raditi, kako bih potpuno mirna otišla na operaciju i imala miran oporavak. Nikada u svom životu nisam imala operaciju niti bilo kakav zahvat i zbog toga je strah postojao od samog početka. Tim iz Phoenixa mi je telefonski objasnio sve što je potrebno da znam. Nisam više morala ni o čemu da brinem. Oni su za mene dogovorili datum operacije, obezbijedili transfer od aerodroma do hotela, obezbijedili hotelski smještaj odmah pored bolnice u kojoj će biti operacija, obezbijedili su mi sve potrebne lijekove nakon operacije, svakog dana su bili u kontaktu sa mnom, na dan operacije su došli po mene, odveli me u bolnicu na pretrage, ispratili na operaciju, dočekali u bolničkoj sobi nakon operacije, sutradan su došli po mene, presvukli me, odveli u hotel, dali potrebne lijekove, sve objasnili i stalno bili u kontaktu sa mnom. Doslovno nisam razmišljala ni o čemu. Prvo što vam kažu jeste da deset dana prije operacije morate prestati pušiti cigarete, prestati konzumirati alkohol, prestati koristiti bebi pilule, prestati piti herbal čajeve, a sve to preporučuju kako bi oporavak bio lakši. Dan prije operacije se smijete okupati i to je to do narednih nekoliko dana nakon operacije. 12 sati prije operacije ne smijete više unositi hranu ni vodu, apsolutno ništa u organizam.

Strah od anestezije

Najviše me je bilo strah anestezije i to je bila moja najveća briga. Uvijek sam postavljala sebi pitanje; šta ako se ne probudim, na što bi se drugi smijali. Sa mnom na put je krenula moja prijateljica Selma koja mi je dosta olakšala boravak u Turskoj. Eh, taj dan operacije… To jutro se budim u pola pet. Sklonim zavjese i vidim nikad ljepši prizor izlaska sunca. Neki čudan osjećaj, emotivan. Strah i sreća istovremeno. Napokon se dešava ono što silno želim – disati normalno. Neko ko nema taj problem ne može shvatiti koliko je to opterećenje. Navlačim samo haljinu, jer su mi rekli da obučem nešto što će biti lagano za skinuti, da ne ide preko glave. Iz Phoenixa su me već u 5:30 čekali u lobiju hotela s prevoditeljicom, kako bi olakšali komunikaciju. Otišli smo u bolnicu gdje su mi uradili sve potrebne pretrage; rendgen pluća, srca, vađenje krvi, mjerenje pritiska, kisika… Nakon toga me vode u sobu gdje ću ležati i daju mi papire za operaciju koje potpisujem. Dolazi anesteziolog i utvrđuje da li imam neke hronične bolesti, pijem li terapiju, koliko sam visoka, koliko sam teška…

Dolazak u bolnicu

U bolnicu sam došla samo s torbicom sa osnovnim stvarima; novcem, telefonima, dokumentima i to je sve. Doslovno mi ništa nije trebalo, jer vam u bolnici daju sve. Dali su mi pidžamu, čarape koje čuvaju od tromboze, kapu. Tim je sve vrijeme sa mnom i pomaže mi da se pripremim za operaciju. Doktor je prije operacije došao u sobu i obavio konsultacije, te me pregledao. I sad, taj trenutak mog odlaska. U krevetu me vode prema operacionoj sali. Tim iz Phoenixa i moja prijateljica me ispraćaju do lifta. Suze, strah, sreća, činjenica da sam sama u drugoj državi i idem na operaciju. Nije jednostavno, ali istovremeno osjećam veliko olakšanje jer znam da sam u rukama zaista velikih stručnjaka i da sam u vrhunskoj bolnici opremljenoj najsavremenijim aparatima. Sve je ovo novo za mene. Sve sam radoznalo gledala, novinarski. Odvode me u jednu prostoriju, a potom u operacionu salu. Iz kreveta me prebacuju na operacioni stol. Prikopčali su me na potrebne aparate i trenutak kojeg sam se najviše plašila, a to je anestezija, prošao je u neznanju. Masku mi nisu stavili skroz na usta, nego samo približili, da, dok sam gledala sve ostalo šta se dešava i kako ide ta priprema, nisam ni shvatila da je to zapravo anestezija. Nakon možda 10 sekundi sam osjetila da mi trni vilica, to sam i rekla anesteziologu i to je bilo sve. U stotinki sekunde sam se ugasila. Kao da je prošla sekunda, probudili su mi. Iako su rekli da se neću sjećati ničega, sjećam se svega. Sjećam se kada su me prebacivali sa operacionog stola u krevet, kada su mi dozivali ime po nekoliko puta. Bilo mi je jako hladno, pokrili su me s nekoliko toplih deka. Kada sam otvorila oči, prva moja reakcija je bila panična; gdje je moja prijateljica?! Potom sam odmah pitala koliko je sati. Operacija je počela u 8 ujutro, a rekli su mi da će trajati dva sata. Pokazuju mi na sat, vidim da je 11:30. Pitala sam zašto je tako dugo trajala operacija, je li sve ok. Doktor mi je prišao i odmah sam ga pitala kakav je moj nos, na što je odgovorio; tvoj nos je perfektan. Tražila sam da vidim, rekao je da se neću ničega sjećati, da će mi pokazati kada dođem sebi. Insistirala sam. Morao je otići po telefon i pokazati mi sliku. Naredni trenutak kojeg se sjećam je kada me dovode u sobu i tu me dočekuju svi iz Phoenix tima, kao i moja prijateljica. Prikopčali su mi infuziju, antibiotike, lijekove protiv bolova. Odmah nakon 16 minuta iz bolnice mi donose da jedem. Hrana kao u restoranu. Supa, piletina, riža, krompit, salata, pecivo, voda. Prvi zalogaj supe neću nikad zaboraviti. To je bila najbolja supa koju sam pojela u svom životu. Pola sata poslije, dolazi sestra da mi pomogne da ustanem i da me provoda hodnikom, jer je to veoma važno zbog cirkulacije krvi.

Dani oporavka

Prva šetnja je prošla s dosta vrtoglavice i dezorjentisanosti. Odlaze svi i ja ostajem sama u sobi. Daljinski kojim pozivate sestre je odmah pored mene. Spavam skoro cijeli dan, budim se stalno jer organizam traži vodu. Sestre dolaze svaki sat da mi stave led na oči zbog oteklina. Svi su bili toliko pozitivno iznenađeni da od anestezije nisam imala nikakve mučnine niti povraćanje. Nakon operacije nosa modrice i otekline su potpuno normalan i prirodan proces, međutim odmah nakon operacije ja nisam imala ni modrice ni otekline. Tek uvečer sam počela dobijati otekline. Sutradan me puštaju iz bolnice i narednih 6 dana boravim u hotelskoj sobi. Naredna tri dana sam provela većinom spavajući, budem budna po 15 minuta i opet zaspim. Prijateljica je brinula o tome kada moram piti lijekove, kada moram nanositi sprej za nos, koji nisam smjela sama koristiti danima. Sreća pa sam imala nju. Sve što sam ja morala raditi oko nosa, radila je ona, jer sam imala strah i da ga dodirnem. U nosu sam imala udlage i preko nosa flastere. Zahvaljujući savremenim metodama, nema više tampona, gipsova oko cijele glave. Disala sam na usta danima, drugi i treći dan od operacije su bili najgori kada je riječ o oteklinama. Na sreću, modrice, podlive nisam imala. Svima je bilo iznenađenje s obzirom na to da mi ja rađena funkcionalna i estetka operacija nosa, koja je trajala duže od očekivanog. Doktor kada je otvorio nos, vidio je da je hrskavica na vrhu nosa srasla s kožom, što je bila otežavajuća okolnost. I uzimajući sve to u obzir, postoperativni proces je prošao i više nego dobro.

Pripreme za povratak kući

Prvog jutra nakon izlaska iz bolnice, kada smo krenule na doručak, doživjela sam nervni slom kada sam vidjela ljude i kada sam pogledala sebe u ogledalo. Nisam htjela da uđem u restoran. Međutim, kada sam vidjela da je dosta gostiju također imalo neke od operacija, laknulo mi je i vidjela sam da je to potpuno normalan proces, koji će proći. Teško je kada jedete, zbog otoka. Trebalo mi je više vremena za obrok od uobičajenog. Četvrti dan nakon operacije malo sam se digla na noge, osjetila sam vrtoglavice, ali to je potpuno normalno. Tog dana sam i po prvi put izašla van hotela. Otišle smo na Taksim i skoro cijeli dan hodale. Morala sam se štititi od sunca, pa sam stavila šešir. To je inače prvo i osnovno pravilo; izlaganje suncu strogo zabranjeno. Tokom ljeta i toplijih dana je i normalno da više otičete i da vaš nos bude otečen. Dok smo šetale Taksimom, dosta prolaznika mi je poželjelo brz oporavak. Nema čudnih pogleda kao kod nas u Sarajevu. Dan pred vađenje udlaga iz nosa i polazak nazad za Sarajevo, prvi put sam nakon operacije oprala kosu. Nisam mogla sama, jer sam se bojala da će mi voda dodirnuti lice, a ne smijete kvasiti vodom pogotovo dio oko nosa. U tome mi je pomogla drugarica. Kakvo olakšanje. I sedmi dan od dolaska u Istanbul, a šesti od operacije, vrijeme je za skidanje udlaga iz nosa i kontrolu. Bilo me je neopisivo strah, jer sam mislila da strašno boli. Zajedno s timom iz Phoenixa otišla sam u bolnicu i došao je trenutak kada ću vidjeti svoj novi nos. Sva uplašena sam legla na stol i doktor je počeo vaditi udlage. Trajalo je svega sekundu, a bol je minimalna. Više sam osjetila olakšanje. Nakon toga doktor mi je skinuo sve flastere s nosa. Nos je dosta otečen nakon skidanja svega, ali to je nešto što je normalno. Najemotivniji trenutak u mom životu je bio kada sam nakon 30 godina napokon osjetila zrak u potpunosti.

Prvi put sam udahnula na obje nosnice

Udahnula sam na obje nosnice normalno po prvi put. Ne mogu opisati kakav je to osjećaj. Toliko sam plakala od sreće i zahvalnosti i Bogu i tim ljudima koji su mi to omogućili. Zaista sam trebala ovu operaciju. Preplavljena emocijama, nisam znala šta dalje. A moje je bilo samo da se oporavim, da podignem imunitet koji je narušen zbog brojnih obaveza koje sam imala prije operacije i jakih antibiotika. Doktor mi je ponovo stavio flastere koje moram nositi narednih deset dana i objasnio mi je sve što smijem i ne smijem. Ne smijem nositi naočale narednih šest mjeseci, ne smijem boraviti u bazenu naredna dva mjeseca, na sunce mogu zaboraviti dva mjeseca, tri sedmice moram masirati nos u smjeru koji mi je objasnio, pet dana korištenja spreja za nos koji su mi dali i tri sedmice ispiranja nosa običnim sprejem za nos, s morskom vodom, spavanje na leđima, u sjedećem položaju, bočno se ne smijem okrenuti. Potrebno je dosta hidrirati se. I to je to. Idete kući. S timom Phoenixa sam u kontaktu i dalje, jer će pratiti cijeli proces oporavka. Oko podne odlazimo na aerodrom i nastaje ponovo nervni slom, ali ovog puta nakon čekiranja i predavanja kofera.

Čarape u koferu, panika na aerodromu

Krenule smo prema našem gateu i sjetila sam se da su mi u koferu ostale čarape koje su mi rekli da moram nositi u avionu zbog rizika od tromboze. Tu me već hvata panika, na aerodromu smo u Istanbulu, kofer je već predat, let je za dva sata. Vratila sam se do šaltera i objasnila uposleniku sve. Narednih pola sata smo obišli pola aerodroma kako bismo došli do dijela gdje idu koferi, sačekala da na traku izađe moj kofer, uzela čarape i ponovo se vratili do šaltera za predavanje kofera. Kada je avion poletio, bile su mi neke čudne emocije, zagledala sam se u neku daljinu i razmišljala o svemu. Druga država, operacija, sav taj proces, rješenje mog problema, ispunjenje mog sna, povratak kući. Sve mi je bilo toliko emotivno da sam i tada pustila suzu, ali zbog samo jednog, a to je zahvalnost, na svemu. Istanbul nakon avanture operacije nosa postaje moj drugi dom, u srcu. Dok ovo pišem, sve ponovo isto proživljavam, svako slovo ovdje je dio svake sekunde koju sam preživjela. Vraćanje svojoj kući, radost mojih roditelja, posjete prijatelja su odmah počele. Odmah sutradan sam otišla na posao poslijepodne, kada prođe jako sunce, jer ne želim ležati kući. Ovdje se vraćam na ljude s Balkana, kad prođem ulicama Sarajeva, svi me čudno gledaju, komentarišu, okreću se.

Tabu tema

Dokaz da je ova tema tabu tema jesu brojne poruke koje sam dobila na društvenim mrežama gdje ljudi po prvi put imaju hrabrosti reći da imaju isti problem poput mog, ali nikad nisu govorili o tome niti razmišljali o rješavanju problema dok nisu vidjeli moje objave. To mi je drago, da mogu na bilo koji način da pomognem drugima i olakšam njihov put u istom. Najčešće pitanje koje dobijam je; boli li?! Nos ništa ne boli. Jedino što je kod oporavka problem jeste otok i disanje na usta, ali u mom slučaju to nije bio toliki problem, jer sam i ranije bila onemogućena potpunog disanja. Imunitet popravljam domaćim sokovima, voćem, povrćem, zdravom ishranom. Otok je skroz spao. Jedva čekam nakon deset dana skinuti flastere. Još nije finalni rezultat. Funkcionalni ste skroz, ali nos svoj finalni oblik formira tek nakon šest mjeseci do godinu dana. Najgore je prošlo. Dišem punim plućima – dišem otvorenim nosnicama. Da opet moram, isto bih ponovila.

Piše: Fatima Šehović

Foto credit: Privatni arhiv i Instagram