Noć prije Bajrama mlađa kćerka mi je, posmatrajući me kako na velikom platnu oslikavam fraktal, terapeutski intuitivni crtež, od čega želim napraviti novi ciklus slika vjerujući da nam AI može oduzeti intelektualno ali ne i emocionalno vlasništvo, rekla da sve normalne mame prave baklavu umjesto što slikaju neke čudne lude mreže. Bajramsko jutro u našoj kući je drugačije od bajramskih jutara u drugim domovima koji su od ranih jutarnjih sati ispunjeni harmonijom, starija kćerka je okupirala kupatilo dobra dva sata, mlađa koja se nalazi u krizi identiteta između djeteta i djevojčice dječačkog stila, plače jer joj je košulja koju sam kupila

Dugo nisam pisala kolumnu kako sam i najavila u posljednjoj objavljenoj jer okrutnost koju viđamo svakodnevno i na koju smo se već pomalo navikli, ubijanje djece i žena, civila i ranjenika u Gazi ostavlja malo riječi i mnogo besmisla. O čemu pisati kada se  o njima tako glasno i bezobrazno šuti ali kada okrutnost stigne do krila, do vrata, onda se mora govoriti. Bila je nedjelja kada smo okupali svoju djecu, odrezali im nokte i iz sušilica izvadili školske torbe spremne za još jedno polugodišta besmislenih strahova od konačnih ocjena. Nedeljom idem na jogu i pred polazak sam poljubila Z i

Postoji neki nadmeno arogantni manir u Sarajevu, a vjerovatno i u mnogo većim sredinama koje mogu sebi dozvoliti kosmopolitsku nadmenost, da kad želiš poniziti ljusko biće ili mu pokazati da nije vrijedan tvoje dragocijene pažnje koju trošiš na izučavanje mnogo umnijih bića ili pojava, postaviš javno pitanje „Ko je taj?“ ili „Ko je to?“. Pikantni začin takvom pitanju koje naglašava stepen nonšalancije u tvom držanju je da pitanju dodaš „Ba“ ili izvrneš u šatrovački “Jeko ba to“. I eto ga rečenica koja te popela na tron osobne superiornosti nad drugim bićem. Naizgled vrlo bezopasan put, ali u širem društvenom kontekstu

Dugo već odgađam da napišem tekst o Nizaminom ubistvu. Djelimično jer je njena smrt, okrutna i strašna, do te mjere medijski eksploatisana da za sobom povlači ne reakciju preveniranja femicida već domino efekat nadahnuća za nova ubistva, što potvrđuju novi slučajevi ubistava žena u Bijeljini i Živinicama, te se opirem  biti dio toga. Drugi razlog je što, ovu kolumnu pišem iz duhovnog i fizičkog komfora, iz jednog psihološki  i fizički  ljekovitog retreata u Trpnju gdje se kroz različite prakse bavim iscjeljenjem i osnažvanjem svog bića, luksuz (ne u materijalnom smislu) koji je nedostupan većini žena, nedostupan jer su uvjerile sebe