„Trokut tuge“:Satira o modi, globalizaciji, narcističkoj kulturi i superbogatima najbolji je film u Cannesu
Dodjelom nagrada u veličanstvenom teatru Grand Lumière, u subotu uvečer je završen 75.Cannes Film Festival.Dodjela je trajala 90-ak minuta, što je još jedan podsjetnik da naglasak u Cannesu ostaje na samim filmovima, a ne na popratnom cirkusu.
Razloga za slavlje ove godine, kada je riječ o glavnoj nagradi, prestižnoj Zlatnoj palmi, ima i Sarajevo, odnosno Sarajevo Film Festival. Najbolji film ove godine u Cannesu je Triangle of Sadness (Trokut tuge), švedskog reditelja Rubena Östlunda. Jedan od koproducenata filma je Obala Art Centar iz Sarajeva, a podsjećanja radi, film je koproduciran u okviru zajedničkog projekta Obala Art Centra – Sarajevo Film Festivala i Turske državne radio-televizije (TRT) Sarajevo grad filma za globalne ekrane (SCF GS).
Östlundu je ovo druga Zlatna palma, što ga je svrstalo u red tek nekoliko reditelja, uz Kena Loacha i braću Dardenne – između ostalih, koji su dva puta dobili najznačajniju festivalsku nagradu. Ruben Östlund, 2017., osvojio je Zlatnu palmu za crnu komediju The Square. Ovoga puta pred žiri i ubliku donio je sjajnu, seksualno nabijenu satiru o modi, globalizaciji, narcističkoj kulturi i superbogatima.
Laureati 75.Cannes Film Festivala Foto credit:AFP
Publika SFF-a sjetit će se da je Östlund bio i predsjednik žirija 25. Sarajevo Film Festivala i festivalska publika dobro poznaje njegov rad. Među njegovim prikazanim filmovima na SFF-u su: Kvadrat, Turist i Igra.
Britanski glumac Harris Dickinson u Triangle of Sadness glumi modela koji se boji da mu karijera blijedi, a da bi ga razveselila, njegova sebična djevojka manekenka Yaya (Charlbi Dean) vodi ga na luksuzno krstarenje koje je dobila zahvaljujući velikom broju pratitelja Instagrama. Ali ovaj brod budala, na kojem su plutokrati i nezaslužni bogataši, kojim upravlja kapetan (Woody Harrelson), koji je na rubu sloma, ide u katastrofu i jedina osoba koja bi mogla pomoći je brodska čistačica WC-a, kojeg vješto glumi Dolly De Leon, jedna iz klase nevidljivih sluškinja na brodu. Loše vrijeme, morska bolest, trovanje hranom, i na kraju napad gusara, i ovaj raj od putovanja se pretvara u košmar, što je metafora za kraj zapadne civilizacije…
Kada je prikazan u Cannesu film je dobio osmominutne ovacije, kakve nije dobio ni Top Gun: Maverick, također prikazan ove godine u Cannesu.
Zašto je ovo film o kojem će se još dugo govoriti i koji će bez sumnje dovesti mnoga lica u kina.
Trokut tuge je socijalna satira o bogatašima. Radnja naročito postaje zanimljiva kada se odmakne od modne industrije i preseli na luksuzni brod za krstarenje.
Reditelj Ruben Östlund sa Woodyjem Harrelsonom koji igra kapetana broda
Yaya i Carl su na brodu besplatno, kao što smo već spomenuli, Yaja osvaja ovo putovanje nakon što na svom Instagramu objavi fotografije na kojima pozira s hranom koju zapravo neće jesti, a koje će vidjeti milioni njenih pratitelja. Par na brodu susreće groteskni niz onih koji imaju i nemaju, plus one koji žive u nekoj zlatnoj sredini. Među imućnima na brodu su veseli oligarh (Zlatko Burić) koji je svoje milione zaradio prodajom životinjskog izmeta kao gnojiva, te ugodan stari britanski par koji je svoje bogatstvo stekao na još manje ukusan način. Među njima je kapetan (Woody Harrelson) koji bi se radije napio u svojoj kabini nego da se miješa s putnicima koje prezire, te čeličnu glavnu upraviteljicu, Paulu (Vicki Berlin), koja je ostavljena da vodi predstavu.
Jedan bogati putnik svoju moć baziranu na novcu demonstrira tako što iz čistog hira traži od posade da se kupa. Međutim, hijerarhija će se uskoro promijeniti u trećem dijelu filmske satire koji počinje olujnim nevremenom zbog kojeg osmero ljudi s broda završava nasukano na pustom otoku. Odjednom je svejedno ko ima najviše dolara ili pratitelja na Instagramu. Antonia (Dolly De Leon), cool, pametna čistačica zahoda, jedina je osoba sposobna uloviti ribu ili zapaliti vatru, pa postaje vođa preživjelih. Ona jedina ima moć davati ili uskratiti pakete štapića- pereca. Ponude Rolex satova neće je pokolebati, ali bi neko vrijeme nasamo s Carlom moglo.
Trokut tuge smješka se na stanje u svijetu. U filmu je reditelj provukao lukav politički komentar, ali u filmsku priču unio dovoljnu količinu topline i nijansi. Östlund zapravo prikazuje, da, iako situacije mogu biti apsurdne, ljudi u njima su jednako ljudi, neovisno o statusu, kao i svi mi.
