Bajram
Noć prije Bajrama mlađa kćerka mi je, posmatrajući me kako na velikom platnu oslikavam fraktal, terapeutski intuitivni crtež, od čega želim napraviti novi ciklus slika vjerujući da nam AI može oduzeti intelektualno ali ne i emocionalno vlasništvo, rekla da sve normalne mame prave baklavu umjesto što slikaju neke čudne lude mreže.
Bajramsko jutro u našoj kući je drugačije od bajramskih jutara u drugim domovima koji su od ranih jutarnjih sati ispunjeni harmonijom, starija kćerka je okupirala kupatilo dobra dva sata, mlađa koja se nalazi u krizi identiteta između djeteta i djevojčice dječačkog stila, plače jer joj je košulja koju sam kupila dan prije previše „za djevojčice“ i u isto vrijeme se bori s napadom polenske alergije, suprug pokušava uhvatiti psa i staviti mu leptir mašnu što ovaj drugi uz glasan lavež odbija.
Daleko smo od praznične harmonije iako napuštamo stan u savršenoj slici najveće idile, svi u bijelom, s bijelim psom sa crvenom mašnom u naručju koji je uspio lavežom izvući radoznale poglede čitavog komšiluka i njihovih bajramskih gostiju na terase i prozore odakle gledaju nas četvero, možda nam malo i zavide na toj bijeloj sreći, ne znajući da sam minut prije brisala kupatilo od dlaka i prijetila da ću ukinuti sve izlaske ako se porodično kupatilo bude tretiralo kao hotelsko, da sam na koljenima samo u vešu na istim pločicama uvjeravala mlađu kćerku da je prekrasna čak i sada kada se pretvara u leptira kojeg tako očajno želi zatvoriti u larvu još neko vrijeme, jer leptiri su previše „za djevojčice“ a ona voli sve ono što nije za djevojčice.
Na doručku smo kod mame i tate, primjećujem mamim umor koji prati savršeno narezan paradajz, mocarelu i oblikovane lokume. Mama pripada generaciji žena koje nemaju pravo na slabost. Najbolje na poslu, najbrižnije majke, supruge, nane , sestre. Nikada se ne žali, nikada ne posustaje. Moj tata, njen suprug je već više od godinu bolestan i ona se stoički brine za njega. Kupuje, muti, cijedi, kuha, zakazuje preglede, traži na internetu prestravljujuće dijagnoze i ponekad ispravlja i doktore.
Divim se njenoj snazi s kojom nosi teret ljubavi koji tek ponekad pristane podijeliti sa mnom i sestrom. O tim fazama ljubavi se rijetko piše, a one su moćnije od svih ponoćnih ostrašćenih plesova u dvadesetim. To je tango potpune predaje i strasti na koji te ništa ne može pripremiti. Kao ni na porod. Sad je faza stacioniranosti što nimalo ne oduzima od strepnje s kojom gledamo u budućnost.
Mnogo nas je, bučni smo, skačemo s teme na temu. Djeci oduzimamo telefone a onda se i mi sami zaigramo s njima u želji da odgovorimo na sve viber poruke i čestitke. Naš neodoljivi pas ne prestaje da laje, jer valjda je konačno skupio čopor koji ga ne sluša. Bajram ima svoj protokol koji je isti godinama. Nakon mame i tate odlazimo do svekrve. Nekada smo je izvodili na ručak, ali otkada je prije dvije godine slomila kuk posjećivali smo je u Staračkom domu.
Danas je prvi put možemo izvesti jer je nakon dvije godine prohodala sa štapom koji sam joj sasvim slučajno, kupivši tati dva da proba koji je bolji, poklonila. Ona vjeruje da sam ja najbolja snaha na svijetu, a mene malo grize savjest jer sam joj sasvim slučajno kupila štap. U autu me kći pita jesam li vjernica. U dubini duše vjerujem da je većina nas na spiritualnom nivou vjernik-ca ali nismo svi religiozni u smislu poštovanja obreda i tradicija.
Moj način vjerovanja je da se kako reče Boba Đuderija u tekstu koji je pripisan Nikoli Tesli: „da treba činit dobro do granice gluposti, i preko nje. I kad nema nikakvog razloga, treba činit dobro. Treba namjerno svaki dan nekome stoplit dušu. Treba zbunit svemir”.
Za mene je vjerovanje samo činjenje dobra. Konkretnih i svrsishodnih. Svaki dan. Zato me malo “handri“ taj štap. Ali svekrva izgleda nikada bolje. Sretna je jer konačno idemo van Staračkog doma provesti Bajram. Ona je bila učiteljica, starog kova. Vjerovala je da se najvažnije lekcije ne nalaze u udžbenicima i da je znanje primjenjiv kapital. Učila je generacije poštovanju, vrlini, i krasopisu. Danas u Domu uči starce manirima što često izaziva sukobe jer niko ne voli da se odgaja po stare dane.
Maniri su danas kao neki deformitet. Kao šesti prst. Pokušavam joj objasniti da ni najbolje učiteljice ne mijenjaju ljude u osamdesetim i devedesetim, već prosto da ih biraju. Ja biram odavno kao i većina nas koji živimo u svojim mikrokozmosima tek ponekad dodirujući tlo bosim stopalima. Strast njenog poziva i dosljednost vjerovanja da pedagog mora transformirati čak i u Domu za stare je jača od konformizma da prihvati da ne komunicira s onima koje ne može prilagoditi.
Strašnu želju za životom ima, prohodala je nakon dva gadna loma, jednom mjesečno joj se dovodi frizerica i svake sedmice naručuje šminku. Bez pogovora je pristala na Starački dom što je u našoj kulturi hizmeta prilično neuobičajeno i vrlo nesebično. Našla je u tome pozitivnu sliku, umjesto da se osjeća odbačenom i napuštenom, vidjela je svijetlu stranu u mogućnosti svakodnevne komunikacije koja održava elastičnost uma te u ujednačenom dnevnom ritmu koji se u takvim institucijama pruža.
Danas je prvi put možemo izvesti jer je nakon dvije godine prohodala sa štapom koji sam joj sasvim slučajno, kupivši tati dva da proba koji je bolji, poklonila. Ona vjeruje da sam ja najbolja snaha na svijetu, a mene malo grize savjest jer sam joj sasvim slučajno kupila štap. U autu me kći pita jesam li vjernica. U dubini duše vjerujem da je većina nas na spiritualnom nivou vjernik-ca ali nismo svi religiozni u smislu poštovanja obreda i tradicija.
Park na Ilidži je prekrasno prazan, pijemo kafu i gledamo porodicu s malom djecom do nas. Majka stalno ustaje, nema mira. Ja već neko vrijeme imam, moja djeca sjede preko puta mene zureći u ekrane. Gledam u vještačke, nalijepljene trepavice moje starije kćeri, a pred očima mi slika kad su mi je prvi put donijeli u porodilištu kako je zurila u mene s velikim očima i kako sam primijetila da ima trepavice, a mislila sam da ih bebe nemaju. Do jučer sam kao ta majka koju gledam kružila oko stola, povijena držala ručice i željela samo malo da sjednem. Blizina tog trenutka ovom danas plaši me prolaznošću koju slutim. Bajrami su reflektori koji osvijetle tu prolaznost. Primjećuješ da su ljudi koje voliš sve stariji, da je sve manje kuća u koje odeš i da se duže zadržavaš na groblju jer je sve više onih koje treba obići tamo.
Slika moje kćeri kako vodi nanu za ruku do auta, visočja od nje, podsjeća me na jednu fotografiju na kojoj nana vodi nju za ručicu od nekih tri godine, i između te slike i ove, kao između tih njenih trepavica ispod kojih su me prvi put gledale njene oči i ovih danas, s nevješto poredanim vještačkim se dogodilo mnogo toga ali je prozujalo kao na dobrom instagram reelu.
Trenutke smo podrazumijevali u njihovoj običnosti, gledali naprijed prema nekom boljem životu za koji se treba izboriti. Tridesete pa i prvih par četrdesetih su mi prošle u saplitanju s dječijim bolestima, pelenama, pisanjima magistarkih, snimanjima, predavanjima…Ne znam ni kako su prošle. Kasnije, iste večeri moja prijateljica Maja će napisati status na Facebooku kako se danas sjetila Mohsin Hamida britansko pakistanskog pisca koji kaže da smo svi mi migranti kroz vrijeme.
“Nakon četrdeset i pete ponovo vratiš svoj život sebi“, kaže mi tetka, očeva sestra, koju posjećujemo sljedeću za Bajram: „Do tada si samo roditelj a onda djeca porastu i ti si ponovo svoj. Mada ponekad ne znaš šta bi s tim sopstvom jer si se toliko navikao da ga nemaš i da nekome trebaš.”
Moja tetka je najveća ženska avangarda koju poznajem lično. Završila je Mašinstvo kad se djevjčice nisu školovale ni u osnovnoj školi, bila nastavnica pilotima. Prva je, još poznih osamdesetih, našla program razmijene učenika te da bi poslala sina u Ameriku, zajedno sa suprugom također mašinskim inženjerom, okrečila haustor da skupi ostatak novca i prodala svoju bundu, koja je tada bila, statusni simbol. Oboje djece su joj studirali vani dok je ovdje bjesnio rat čineći roditelje i djece koja su izbjegla i one koja su ostala, nemoćnim da ih zaštite.
Danas kada ih pratimo ne samo pozivima već i aplikacijama, vozimo na aktivnosti i u škole, ta dimenzija gubitka kontrole se čini nepreživljivim iskustvom. Iako ima parkinsa tetka napravi najsićušnije sarme i najbolju baklavu za koju se čuvamo od svih ostalih kolača, a u svoj dom primila je američkog studenta kojeg uči kolokvijalni bosanski jezik. Zadnje što ga je naučila je da se kad neko dobro živi kod nas kaže kao bubreg u loju.
Bajrami nas suoče s prolaznošću. Sa činjenicom da vrijeme mota ,a da se sve manje zaustavljamo. Vlastita djeca nam odrastu pred očima preko noći i iako imamo stotine i hiljade slika u mobitelima, nemamo mnogo živih čulnih sjećanja.
Jedno od mojih je toliko živo. Miris anduza u domu moje nane koji smo posjećivali posljednji svakog Bajrama, njene staračke ruke kojima daje pažljivo spremljen bajramluk u bijele koverte zapečaćene mašnama, do jučer sestri i meni a onda našoj djeci godinama, njeni sitni koraci u papučama kroz trpezariju, miris kafe i zeljanice, hurmašice brižljivo spremljene noć prije i smještene u dnevnu sobu, njeni savjeti, šale, mudrosti.
Nema je već dvije godine i večeras mi strašno nedostaje, toliko da kad sam se našla kući ranije nego obično za praznik osjetila kao da mi je neko nepovratno oduzeo dio pluća ili neki drugi organ. Sjetim se pitanja moje kćeri da li sam vjernica i poželim da jesam malo više, da mogu eskapistički prihvatiti prolaznost, umiranje, starenje, odrastanje djece, migraciju u ovozemaljskom ka onom drugom svijetu.
Bajrami nas suoče s prolaznošću. Sa činjenicom da vrijeme mota ,a da se sve manje zaustavljamo. Vlastita djeca nam odrastu pred očima preko noći i iako imamo stotine i hiljade slika u mobitelima, nemamo mnogo živih čulnih sjećanja.
Možda bi bilo lakše da oko mene nije toliko ljubavi na kojoj sam zahvalna Životu jer kako kaže Šekspir u jednom sonetu: Sit svega toga ostavio sve bih kad smrću ljubav izgubio ne bih.
Potom se vraćam slikanju u želji da zaustavim trenutak. Dok uranjam u meditativnu moć fraktala i boja mislim o svom besmislenom zlu koje ljudi čine jedni drugima na ovom zrnu prašine u svemiru od planete, u trenu koji znači život. Mislim o zločinima u Gazi, o ubijanju djece, o granatama koje su ih zasule na prvi dan Bajrama. Zašto? Ali suštinski zašto…i smatram opet treba činiti dobro, besmisleno dobro, jer to jedino ima smisla. Tome su me naučili oni i one koje volim.
Piše: Arma Tanović Branković
