Kćeri na prodaju!
Shukria Abdul Wahid ima devetero djece, dva dječaka i sedam djevojčica. Sve što su jučer jeli bila su dva mala komada ustajalog somuna, za cijelu porodicu. Ona i suprug zaspali su bez večere. Nisu imali ni čaj da popiju kako bi barem malo umirili glad. Plinska boca kojom se kuhala voda odavno je ispražnjena, a za drugu nemaju novca.
Nepodnošljivo joj je, kaže novinaru magazina „The Spectator“ Paulu Woodu, da cijeli dan govori ‘ne’ svojoj djeci kada nema ni komadića hrane da im da.
„Jako su mali. Oni ne razumiju situaciju, ne znaju šta se događa u Afganistanu. Samo mole – daj nam nešto za jelo. Gladni smo. I ne prestaju plakati“, kaže Shukria.
Humanitarni radnik jedne islamske humanitarne organizacije pronašao je Shukriu u glavnom gradu Afganistana, Kabulu. Prevodio je novinaru dok je govorila u njegov telefon, te mu poslao i fotografije. Bila je odjevena u plavu burku i sjedila na ćošku tepiha na golom betonskom podu. Njena djeca su bila stisnuta na tepihu oko nje i širom otvorenih očiju gledala u kameru. Soba je mala, možda kao ostava, i nema staklo na prozorima koje bi umanjilo jaku hladnoću kabulske zime. Nemaju ni dekicu za djecu, kaže ona, a sve zbog toga što su morali pobjeći iz svog doma u pokrajini Baghlan kada su upali talibani.
Njen muž je bio vojnik, te su se bojali da će biti ubijen. Porodica nije mogla pronaći hranu u Baghlanu i glad ih je otjerala u Kabul. Ali Kabul je isti. Njen muž svaki dan ide na bazar da nađe posao. Većinu dana dolazi kući praznih ruku i ne jedu.
UN, humanitarne agencije i grupe za ljudska prava upozoravaju da je Afganistan na rubu gladi. Još ne gladuju, ali još nekoliko propuštenih obroka bi ih moglo približiti tome.
Za ljude kao što je Shukria, to znači donošenje groznih odluka ne bi li preživjeli. Pribojava se da će ove zime izgubiti dijete od gladi (ili hladnoće).
„Uzdamo se u Allaha da će naši životi biti bolji u budućnosti. Ali sve je tako teško. Čini se nemogućim. Rekla sam mužu da moramo nešto poduzeti. Da moramo prodati jednu od naših kćeri kako bismo nabavili hranu za drugu djecu, da zaustavimo njihovu glad, da spasimo sve.“
Kada govori o prodaji kćerki Shukria misli na rano dogovoreni brak. Ovo nije usamljen slučaj. Bilo je naime, i ranije izvještaja o tome kako su afganistanske porodice prisiljene na ovakve postupke, da daju svoje kćeri onima koji mogu platiti. Radeći na priči, novinari britanskog magazina „The Spectator“, pitali su afganistanskog novinara u Heratu, da li je praksa prodaje ženske djece toliko raširena ili je riječ o tek nekoliko priča koje završe u međunarodnim medijima. Da bi dao odgovor, uputio se u selo po imenu Shahrak-e-Sabz, koje je čak i u Afganistanu poznato po svom siromaštvu. Selo je smješteno usred pustinje. Kuće su od blatnih opeka.
Ponosno pokazuju bucmastu djevojčicu od sedam mjeseci po imenu Rahilla. Ona im je prvo dijete, ali su je ipak prodali. Pokušavaju objasniti zašto. Jan Muhammad radi kao radnik i ako ima sreće da ga neko angažuje, dnevno dobije između 50 centi i jedan dolar. Ali i ti su dani rijetki i obično završi tražeći suhe komade kruha u Heratu. Donosi ih kući, a Shareen Gull u hljeb dodaje vodu kako bi napravila jelo
Čim je stigao, elegantno odjeven, vozio je auto, došao iz grada, okružila ga je gamila koja je mislila da je došao kupiti dijete. Muškarci i žene su ga zvali da pođe s njima kako bi mu mogli prodati jednu od svojih kćerki. Nije mu trebalo dugo da pronađe par koji je već učinio ovu strašnu stvar.
Jan Muhammad i njegova supruga Shareen Gull su u ranim dvadesetima. Novinar iz Herata šalje sliku kolegama iz britanskog magazina sa mjesta događaja, na kojoj se vidi kako par sjedi uz zid svoje kuće od blata. On im daje pitanja i prevodi njihove odgovore. Kroz razgovor ponosno pokazuju bucmastu djevojčicu od sedam mjeseci po imenu Rahilla. Ona im je prvo dijete, ali su je ipak prodali. Pokušavaju objasniti zašto. Jan Muhammad radi kao radnik i ako ima sreće da ga neko angažuje, dnevno dobije između 50 centi i jedan dolar. Ali i ti su dani rijetki i obično završi tražeći suhe komade kruha u Heratu. Donosi ih kući, a Shareen Gull u hljeb dodaje vodu kako bi napravila jelo.
„Ako ima sreće i dobije posao, tada donese meki kruh iz pekare, ali to nismo doživjeli mjesecima“,kaže ona.
Mogli su tako živjeti još dugo, ali u augustu se dogodila katastrofa. Brat Jana Muhammeda je uhapšen i odveden u centralni zatvor u Kabulu. Da bi ga izvukli, porodica je morala platiti mito oko 750 dolara. Vrijeme je bilo užasno. Bili su to posljednji dani afganistanske vlade. Da su barem pričekali još nekoliko sedmica, ogorčeno kažu, ne bi morali plaćati toliko novca, jer su talibani ionako oslobodili sve zarobljenike. Međutim, to nisu mogli znati, te su zapali duboko u dugove kako bi platili izlazak Janovog brata iz zatvora. Zato su ostali bez novca za hranu.
„Zbog toga nisam jela sedam dana. Bili smo u očaju“, kaže Shareen Gull.
Ali onda su ih druge porodice savjetovale kako da dogovore prodaju kćeri, te je Rahillu, iako je tada imala samo četiri mjeseca kupio bogati trgovac kozama, muškarac u pedesetima.
Obećao je da će se djevojčica na kraju udati za jednog od njegovih sinova, a ne za njega. Roditelji ne mogu znati da li će čovjek slagati, a i da znaju, ne mogu ništa učiniti. Trgovac kozama će je odvesti čim bude prohodala i radit će u njegovoj kući kao sluškinja do udaje. Kapara za Rahillu je podmirila dugove Jana Muhammeda i Shareen Gull, dobit će još nešto više od 100 dolara nakon što čovjek dođe po dijete.
„Ako nam isplati ostatak novca, možemo preživjeti. Ako se ne vrati po nju, nećemo imati od čega živjeti“, kaže djevojčicina majka.
I ona i suprug sanjaju da će jednog dana nekako dobiti dovoljno novca da otkupe kćerku.
„Želimo osloboditi našu malu djevojčicu“, kaže Jan Muhammed.
Čini se da su ipak male šanse za takvo što.
Podsjećamo, nekada je prodaja kćerki bila rijetka u Afganistanu, ali se zbog očajne situacije u zemlji ona danas događa sve češće. UN ovaj čin naziva najgorom humanitarnom katastrofom na svijetu danas. Hrane je malo i zbog ljetne suše, najekstremnije u posljednjih 20 godina, ali i zato što su borbe zaustavile žetvu na mnogim mjestima. Također, tri četvrtine ukupne državne potrošnje i 43 posto ukupnog prihoda zemlje dolazilo je od strane pomoći. Sve je to sada nestalo s Talibanima na čelu. Nije pomoglo ni to što je vlada koju podržava Amerika pobjegla s velikim dijelom novca iz centralne banke zemlje. Nova vlada Afganistana želi milijarde dolara koje su pripadale staroj vladi, a koje su zamrznute u američkim bankama. Malo je vjerovatno da će im ga Bidenova administracija dati. Dilema s kojom se suočava međunarodna zajednica je: treba li vjerovati da su se talibani promijenili ili gledati kako milioni ljudi u zemlji gladuju.
Izvor: The Spectator
Foto credit: Unsplash
Foto credit (naslovna):Unsplash
