Fina mrtva djevojka

Film Fine mrtve djevojke redatelja Dalibora Matanića je priča o dvije djevojke, lezbijke, koje pokušavaju u jednoj malograđanskoj i konzervativnoj sredini naći svoje parče mira i spokoja, ali u isto vrijeme tematizira tabuizirane teme nasilja nad manjinama, PTSP, pobačaj i prostituciju. Po mom mišljenju ovaj film je remek djelo regionalne kinematografije posebno kada je riječ o glumačkim partiturama Olge Pakalović, Nine Violić i Inge Appelt. Film je punoljetan (premijerno je prikazan, čini mi se, 2002. godine), što znači da su od njegove premijere pa do danas neka djeca odrasla i napunila 18 godina, a zapravo se ništa na ovim balkanskim prostorima nije promijenilo kada je u pitanju nasilje nad LGBT populacijom. Dapače, gajeći blagu nostalgiju prema poznim devedesetim i ranim dvije hiljaditim, na koju me podsjetila Adisa Bašić, na promociji knjige Farah Tahirbegović Nemoj da ideš dušo, mislim da je emigriranje iz stvarnog života u digitalni svijet koje se dogodilo od tih naših nostalgično progresivnih godina, puno nekažnjavanja, neodgovornosti i nemogućnosti da se nečija bol iza ekrana doživi, dovelo do metastaziranja nasilja, brutalnosti, ali i do učvršćivanja moći neopatrijarhata i nacionalizama. Ne samo prema LGBT populaciji, već prema svakom ljudskom biću koje nam se ne čini komplementarno s našim životnim, duhovnim i socijalnim vrijednostima.

Dovoljno se samo osvrnuti na vijesti unazad šest mjeseci i suočiti se s meta nasiljem koje je ušlo u svaku poru socijalnog i društvenog bića. Ubijena djeca u školi, pretučeni mladić, pretučeni povratnici, prijetnje novim ratovima, upucan nastavnik… Nasilje,nasilje,nasilje… Nasilje na Facebooku, Twitteru, agresivno i pasivno -agresivno samo ukoliko se usudiš pogledati na jedan fenomen iz druge perspektive, slijede krvavi divljački infantilni ko fol pametni komentari i razgovori  u čiju me mašinu za mljevenje mesa često i samu uhvate a onda se nekako otrijeznim i kažem sebi: društvene mreže služe samo sa fotografiranje mačaka, samo- promociju i promociju onih do čijeg ti je djelovanja stalo.

U toj demonizirajućoj digitalnoj  kaljuži (i drugim srodnim) gdje ti jaran može biti i ratni zločinac, a da to ne znamo, ovih dana vodi se žestoka polemika oko ubistva djevojke Noe Milivojev koja potvrđuje zastrašujuću okrutnost u javnom prostoru na koju smo toliko navikli da nam  predstavlja novu normalnost. Naime, Noa je ubijena i raskomadana u dijelove. Nečije mlado tijelo, tijelo bića rođenog nakon što je Matanić kao umjetnik, bijeli, heteroseksualni muškarac (ako je to uopšte važno, a važno je, jer nisu svi bijeli heteroseksualni muškarci nužno homofobni), progovorio o nasilju nad djevojkama koje se usude da vole djevojke, je raspačano u dijelove i smješteno u crne kese iz koje je virila jedna roza pletenica po čemu su komšije zaključile da je u pitanju ubistvo. Nestala je 20 dana prije ubistva, uputivši se dečku za kojeg se znalo da je problematičan što nije ponukalo policiju da napravi pretres, već su mu povjerovali na riječ da je nije vidio. Ubijena je djevojčica. Brutalno. A većina senzacionalistički lešinarskih medija je njeno ubistvo okitila naslovom: Ubijena je transrodna djevojka, djevojka koja je rođena kao dječak Đorđe, usudila se odabrati rod, preselila se u veći grad u nadi da će biti manje drugačija. Takav narativ u medijskom prostoru pokrenuo je posthumnu lavinu neopisivog nasilja kakvo ni antičko vrijeme ne pamti. Kao da je s tim transrodna Noa zaslužila takvu sudbinu. Rijetki to kažu ali većina problematizirajući njen rodni izbor, to zapravo misli. Neki dječaci su vandalizirali mjesto na kojem su njeni prijatelji zapalili svijeće i donijeli cvijeće. Scenarij koji bi inspirirao, a možda i zanijemio Stephena Kinga.

Zašto je uopšte važno naglašavati da je ubijena transrodna žena? Njeno ubistvo nije bilo ponukano mržnjom prema LGBT populaciji jer je monstrum bio njen partner. Noa je i prije bila ponižavana, seksualno, fizički i psihološki od istog partnera. Kao žena. Kao djevojka. Njeno ubistvo je pravi siže balkanskog femicida, a način na koji je ono interpretirano u medijima otvorilo je homofobne i stigmatizirajući gnojne čepove društva i prepravilo nas ljepljivom truleži koja kao sepsa mržnjom truje bića od devedesetih godina do danas, truleži u kojoj smo podizali djecu spremnu da skrnave ne samo uspomenu na ubijenu djevojčicu već i mjesto gdje su joj prijatelji odali posljednju počast.

Zapamtite, Noa je ubijena kao žena, ponavljam! To je mogla biti moja kći, vaša kći, sestra, sestrična, unuka… Nije! Reći će moralne vertikale Facebooka. Jer se zabavljala s pogrešnim čovjekom.  Jeste. Bila je u vezi i vraćala se čovjeku za kojeg je morala znati da je opasan. Njeni roditelji ga nisu prihvatili, unesrećena majka kaže da joj se ona uvijek javljala kad bi negdje otišla, što jasno govori da se ne radi o djevojci koja je bila odgojno zanemarena. Iskreno, udahnite i pomislite da li u svakom momentu znate gdje su vaša djeca, ako imaju više od 16 godina? Da li je moguće da ih sada dok ovo čitate negdje na klupi, u klubu, na plaži  vreba neki potencijalni ubica? Možete li biti sigurni da se fino vaspitani momak s kojim se zabavlja vasa kći neće pretvoriti u nasilnika? Znam najmanje deset upravo ovakvih priča.

Odrastala sam pod noževima i granatama, ali vjerovatno je moje odrastanje bilo mnogo manje stigmatizirajuće od Noinog jer sam eto rođena kao djevojčica i nisam nikada preispitala svoju rodnu pripadnost. S petnaest godina zaljubila sam se u komšiju koji je bio eklatantan primjer društveno prihvaćene vrline. Znate ono gimnazijalac, pa master iz ekonomije, sportista, besporočan, sve po PS. Srećom bila je platonska mladalačka ljubav jer,moj komšija je zaklao svoju majku. Bila je to tragedija kakvu poslijeratno Sarajevo nije zapamtilo i ta priča se razlikuje od ove, jer Noin partner je i prije pokazivao znake devijantnog ponašanja, ali ono što pokušavam da kažem je, da žrtva ne može i ne smije biti kriva. Nikada! Nijedno ljudsko biće bez obzira koliko su njeni ili njegovi životni izbori različiti od vaših ne zaslužuje sudbinu ove djevojke.

Možda je Noin izbor, pogrešan i fatalan za nju, upravo i bio uvjetovan željom da bude voljena i neodbačena s kojom se susreće svaka mlada žena, još više žena koja nema pravo da to bude. Svi mi pravimo pogrešne izbore.

U knjizi na čijoj sam promociji osjetila ponovo i iznova duboku nostalgiju za vremenom u kojem našim životima nisu tako diktatorski vladali ekrani i sve ono što nas iz njih zasipa, Farah je, kao žrtva mržnje i nasilja koje se obrušilo na njen grad i državu, u pismu roditeljima iz izbjegličke muke napisala

Ne smijem sebi dopustiti da mrzim, jer je to najgore osjećanje, najnečistija misao, najjači motiv za zlo, najmoćnija energija za smrt. Kao što sam djelić, ma kako sitan, cijelog čovječanstva, tako sam i dio populacije Vrata istoka. U meni su geni i krv ljudi koji ondje žive. Šta ako i u meni, negdje duboko u močvarama moje podsvijesti sisara i potomaka majmuna čuči ubica i koljač? Šta ako se u meni skriva ta divljačka potreba za ubijanjem, rušenjem, uništavanjem?

Šta ako je tom divljem duhu u meni (koji je opet dio naroda, ne jednog nego svih plemena, religija, grupa, formacija) jedino rješenje mržnja ili nož? Znam da nije i znam da imam dovoljno ljubavi da to pobjedim. A gdje naći izvor ljubavi za milione ljudi?

Za mene je taj izvor upravo ukorijenjen u mojoj profesiji koja mi pruža izuzetnu mogućnost identifikacije. Pomislim šta da je to bila moja kći, u toj kesi i na tim tastaturama ksenofoba i homofoba, i odmah plačem. Ali sam i bijesna u  apsurdnoj želji da zaštitim sve djevojčice i dječake od takvih.

Lijepo spavaj Noa, fina djevojko s ružičastim dredovima, bez krivice kriva,ovaj te naš, mržnjom natopljeni dio svijeta nije bio dostojan.

Piše: Arma Tanović Branković