Cijena slobode sarajevskih ljubavnika

Sloboda  

Novo izdanje ELLE CROATIA koji je po prvi put uredila glumica, producentica, scenaristica  i kolumnistica Jelena Veljača posvećen je temi Find your freedom, te je svojim sadržajem, nakon dugo vremena jedna printana novina u mojim rukama na plaži odnijela pobjedu nad svim drugim sadržajima morske dokolice. Članci koji se bave ličnim, umjetničkim, seksualnim slobodama učinili su da počnem razmišljati o temi slobode ne kao osjećanja koje u meni budi pogled na nepregledno otvoreno more na terasi divljeg ribarskog sela na Pelješcu, već o slobodi kao akciji koju čovjek poduzima da od nje učini konsekventan životni put. Koliko smo slobodni? Šta nam priječi da to budemo? Strah od nepoznatog? Strah od gubitka konformizma? Strah od osude? Koliko smo slobodni da kažemo šta mislimo? Zašto smo osuđeni na površnu korektnost?

Sarajevski Romeo i Julija, istina ili romantizirani mit

Uživanje u člancima ELLE magazina i zasluženom odmoru, te mom mozgu koji treba sedam dana ispaše bizarnom aktualnošću prepiski na društvenim mrežama povremeno su remetile dvije teme: da li Sarajevo treba ili ne treba podići spomen ploču Admiri i Bošku, ubijenom ljubavnom paru tokom bijega iz Sarajeva, čija je priča romatizirana u film, pjesmu i balet, a druga je još bizarnija, a to je napad i odbrana Čevljanske koride. Dnevnik.ba 31.07.2023., objavio je briljantan, činjenicama hranjen članak Mračna strana priče o sarajevskom Romeu i Juliji. Nešto od toga sam znala i ranije, ali tek kada sam pročitala članak za mene je ova priča dobila veću i značajniju dimenziju lišenu banalne i melodramatične patine, dimenziju istine o društvu i gradu u kojem sam odrastala devedesetih, ali se u isto vrijeme približila mom slobodnom čitanju Šekspirove drame „Romeo i Julija“. Njihova ljubav je počela u srednjoj školi, preživjela je njegov odlazak u JNA, smrt oca, njegovo okretanje ulici slijedeći očinsku figuru starijeg brata koji je od djetinstva bio blizak sa kriminalnim miljeom Sarajeva. Ljubav Romea i Julije također počinje u srednjoškolskim godinama. Ulični sukobi najmlađih potomaka Kapuletijevih i Montegijevih samo produbljuju porodični sukob koji se vodi zbog moći uvjetovane vjerovatno novcem (o tome više piše Artur Bruk 1562. godine kada je prvi put objavljena poema o Romeu i Juliji), a novac je važan dramski, rekla bih fatalan, element i u priči o Bošku i Admiri. Romeo nije bio nikakav nježni zaluđeni mladić, opet kažem u prostoru moje lične slobode čitanja, upao je u kuću u koju nije bio dobrodošao, uvukao se u postelju trinaestogodišnje djevojčice koju je nakon samo dvadeset i četiri sata poznanstva oženio i nakon što joj je ubio rođaka.  Julija je bila odlučna, mudra i vrlo neustrašiva djevojčica koja je pristala pobjeći s dečkom koji je protjeran iz grada zbog ubistva, kao što je i Admira upkos protivljenu roditelja, par dana nakon 25. rođendana, s novcem ušivenim u odjeću, odlučila pobjeći sa dečkom kojeg je voljela. Postoji samo jedna razlika, Romeo i Julija su umrli vlastitom odlukom, a Boško i Admira su ubijeni. Na putu na neku slobodnu teritoriju, duboko vjerujem daleko od okupirane Grbavice, u Australiju ili na Novi Zeland, kroz neki demonizirajući program iseljavanja miješanih brakova  koji je raselio  hiljade najobrazovanijih mladih ljudi netom nakon agresije na BiH (a to je potpuno zanemarena tema). Lično bih ovako današnjim srednjoškolcima predavala Romea i Juliju i sigurna sam da bi im lektira bila mnogo zanimljivija, jer trenutno odrastaju na stihovima koji najčešće sadrže nekoliko sličnih pojmova: droga, braća, ortaci…

JA pobjegulja

Rat sam provela u Sarajevu izborom mojih roditelja. Odlučili su se da nas, mene i moju sestru, štite svojim životima umjesto da nas pošalju gdje će nas štititi neki tuđi svijet. Od tada više nikada nismo bili slobodni. Vječni smo taoci sjećanja i potisnutih trauma. Oni to nisu sebi nikada oprostili. A mene boli pomisao da sebi nisu oprostili roditeljsku potrebu da budemo zajedno, da nas štite i čuvaju u našem domu. Kad sam prvi put vidjela lice mog djeteta, moje kćerke, pomislila sam: ‘želim da ti svijet bude mali kao fildžan’. Sve što sam uradila u njenom i sestrinom podizanju je spremanje da napusti mjesto moje lične traume. Mjesto gdje se u nekim prizemnim političkim sitnim previranjima blate mrtvi mladi ljudi koji su bježali u Slobodu. Slobodu koju nije kontrolisao samo agresor već pet, šest različitih jedinica: Cacina vojska, specijalci, HVO, četnici i bilo je nemoguće napraviti dogovor sa svima njima (Ismet Bajramović Ćelo, navedeno u članku Mračna strana priče o sarajevskom Romeu i Juliji).

Znam mnogu djecu i unučad političke elite koja je ovaj naš rat pratila kao video igricu s travnjaka najskupljih svjetskih univerziteta i iskreno žao mi je što nisam jedna od njih. Jer, čitav život bježim od nečeg što ni sama ne mogu da objasnim. Bježim u uloge, u slike, u knjige, u pedagogiju, u tuđa djetinjstva. Ali da se dogodi neki novi rat otišla bih prva. To sam obećala sebi onog trenutka kada sam postala majka. Da se ne lažemo otišli bi mnogi. Odlaze i u miru.

Spomen ploča

 Spomen ploču Bošku i Admiri podiže porodica. Izradiće je bosanskohercegovački slikar i kipar Adis Lukač, najveći maestro nakon Safeta Zeca, magistar kiparstva iza kojeg su brojne internacionalne izložbe, koji nema stalan posao, status slobodnog umjetnika, a ni atelje. Nema slobodu da digne kredu kao svi mi i kupi stan i parče nerazmišljajućeg komfora. Adis je dijete opkoljenog grada, ako je to uopšte važno, a važno je jer se u taj podatak gleda kao u diplomu ili rijetku vještinu, a ta odluka često nije bila lični izbor nego ju je odredio spektar okolnosti. Bio je klinac tokom rata kao i ja. Otac mu je bio pripadnik Armije BiH i umro je od karcinoma pluća. Moj otac ima karcinom. Mislim da je taj karcinom počeo rasti u njemu u oktobru 1993. godine kada mu je ratni profiter autom zgazio kćerku i kada je sa svih 45 kilograma dotrčao da je traži u strašnim, krvlju natopljenim hodnicima Klinike za traumatologiju. Ja, njegova kćerka sam tada u autu ratnog profitera, putovala prema liniji razgraničenja, prema Vrbanji, mjestu gdje su poginuli Boško i Admira gdje me je imao namjeru izbaciti i ostaviti da me dokrajče snajperi. Ne znam koja me molitva sačuvala i učinila da ipak okrene kola prema bolnici. Napustio je Sarajevo vrlo brzo nakon nesreće, kao vojni obveznik. Kako? Nemam pojma.

Spomen ploča Bošku i Admiri je spomen ploča ubijenim i preživjelim u opkoljenom gradu. I svima onima koji još traže svoje lične slobode. I istine. Bez romantiziranja i melodramatičnih patina.

U nadi da će na ovim prostorima odrastati neki slobodni mladi ljudi, kako rekoh na početku, moramo slobodu pretvoriti u akciju, u suočavanje s ličnim demonima i istinama. I govoriti o svijetu kakav jeste, bez uljepšavanja.

Piše: Arma Tanović Branković