Bol je cijena koju plaćamo za ljubav
Balašević ima jedan stih u pjesmi, čini mi se, “Posljednja nevjesta“ koji ide ovako: Samo bol je u životu sigurna, sreću nosi neki poštar jako spor…Taj stih mi se mota po glavi posljednjih dana sa svojom brutalnom tačnošću koja krasi mnoge njegove stihove zbog koje smo ga tako mnogo voljeli. Jer znao je imenovati. Sve ono što je nama izmicalo.
Dakle, znamo da ćemo umrijeti, da će ljudi koje volimo više od sebe umrijeti, da ćemo vlastitu djecu ostaviti samu na ovom svijetu jednog dana, da će nas negdje u nekom trenutku kao jezive prikaze sačekati neke strašne dijagnoze iza kojih stoji ono Bože sačuvaj ili Ne daj Bože nikome i da ćemo se s njima nositi onako kako se danas, u ovom trenutku nose svi ti ljudi kojima ne znamo kako da uputimo riječi podrške. Ti ljudi čija nas snaga ostavlja bez daha a oni…,prosto nemaju izbora. Bore se…, jer drugačije ne može.
Negdje usporedo s makrokosmičkom nesrećom zemljotresa u Turskoj i Siriji, moj život je zadesila mikrokosmička tuga. Moja nana, moj melek, osoba koju poznajem jednako dugo kao sebe samu slomila je kuk. Petnaest dana kasnije nje više nije bilo. S nama. Posljednjih dana njenog života držala sam u svojoj ruci njenu smežuranu staračku ruku i prinosila je usnama, želeći zapamtiti njen miris, boju, mekoću. Onaj miris Cera cupra kreme koju je koristila unazad desetak ili više godina. S njenom rukom u mojoj suznih očiju, gledale smo skupa oca, negdje u Turskoj, koji drži ruku svoje, pod ruševinama smrskane kćeri. Nijeme od tuge, od boli, od straha gledale smo plač i urlike ljudi kojima je jedna nesreća epskih, biblijskih razmjera, u prah pretvorila živote ljudi koje ne poznajemo ali koji su nam se u tim trenucima činili bliski znajući da se rastajemo.
Da li je manje bolio njen odlazak kontrastiran s desetinama hiljada umrlih? Odlazak u devedest i trećoj godini? Nakon operacije za koju samo se, čitava moja porodica i ja, borili kao za posljednju slamku vlastitog života. Iskreno nije. Da, znam, lijepa je to starost i lijepe su to godine. Godine ispunjene ljubavlju, maturama, diplomama, vjenčanjima, rađenjem djece, njihovim odrastanjem…Ona je bila dio toga kao uporište i vrelo te ljubavi. Njen formativni dio. Velika privilegija je bila imati je tako dugo u životu. Trezvenu i zdravu u punoći svakog zajedničkog trenutka. No, da li to čini ovozemaljski rastanak lakšim? Ne.
Postoji nešto u ljudskoj prirodi koje teži ka racionalizaciji gubitka posebno onog očekivanog. Neka, u religijama utemeljena potreba da se bol zbog gubitka drage osobe razvodni i opravda kao neminovnost.
Prvih dana nakon njenog pada i svijesti da je kraj blizu putovala sam s kolegicom i kolegom na naučni simpozij. Kolegica je izgubila oba roditelja a kolega partnericu i ljubav svog života. Stidljivo sam govorila o svojoj tuzi i brizi za nanu kao da na njih nemam pravo. Sve dok mi oboje nisu rekli da se ništa od te boli nikada ne zaboravi niti zacjeli, prosto se naučiš živjeti dalje. Samo zato jer moraš. Jer sunce neumoljivo svane svakog narednog dana.
Onog momenta kad je umrla od mene je ostalo kao na onim fotografijama figura emigranata koje nam ponekad Instagram izbaci, jedna velika rupa kroz koju vidiš nebo. Kad izgubiš roditelja, kažu, osjetiš se sam sa svijetu, ničiji, bez obzira koliko si star. Kad izgubiš nanu u poznim godinama kao ja, izgubiš svoje produženo djetinjstvo. Toplinu, radost, svu utopiju svijeta kao radosnog parčeta Univerzuma. I uzalud je dozivati se racionalnim mehanizmima i rečenicama lijepe su to godine, neki ljudi nemaju ni roditelje u tvojim godinama, nek su ti djeca živa i zdrava… Šta znaju te opskurne utjehe o tome da me ona više nikad neće ispratiti na prozoru svog stana na Alipašinom polju odakle me pratila ravno četrdeset godina. Duže nego što poznajem samu sebe. U srednju školu, na fakultete, na sastanke, na poslove, djeci, dečkima, prijateljicama, mužu…,kao jedina konstanta mog života. Da me nikad više neće nazvati da vidi kako su mi djeca, jesam li se vratila s puta ili da mi poželi sreću pred putovanje, ispit, porođaj…
Želeći da budem zrela, odrasla, sabrana i jaka, što su valjda neki imperativi suočavanja s nesrećama, zatrpavala sam se poslom proteklih dana. Posao je dobar. Kao cucla kod uplakanog djeteta. Pomaže da skreneš fokus. Da ne misliš. Da budeš sabran. No na kraju dana kad završiš s poslom i zapitaš se šta očekuješ od radnog dana, sve ti se čini besmislenim i prosto bi sve dao za jednu, još jednu kafu s njom.
Potom sam počela da se pitam zašto se toliko trudimo da ublažimo bol. Ona je cijena koju plaćamo za ljubav i tačno joj je srazmjerna. Ne godinama koje je osoba imala kad je umrla, ne težini njene bolesti, prosto količini ljubavi koja je postojala. Sve drugo su teške slane kugle suza koje progutamo pokušavajući da budemo jaki i odrasli. I tako, zaista vjerujem, nastaju bolesti. Od progutanih kugli bola.
Znam da je naša kultura, kultura besmislenog podnošenja tuge i stalne komparacije nesreća kojih ovdje ne nedostaje. I da, znam da je naše biće baždareno da preživi gubitke i da nađe utjehu, da su naše pramajke gubile djecu i da u ovom trenutku ne tako daleko od nas neko oplakuje čitavu porodicu nestalu u zemljotresu, znam i to je da je na dan njene dženaze umrla žena tek nešto starija od mene i skoro pedeset godina mlađa od nje. Sve ja to znam glavom ali da li mi je lakše? Iskreno nije. I ne mora biti.
Ljude koje volimo treba pustiti da otplove na brodićima od papira u rijeci naših suza. To je sasvim u redu. Koliko god da smo odrasli i koliko god imali razloga za ovozemljasku radost. Još uvijek. Snaga je precijenjena kao i zaborav.
Nešto najbliže utjehe rekla mi je moja kćerka: Znaš mama toliko mnogo smo je voljeli da je vjerojatno ono što je vidjela s druge strane bilo ljepše od nas. Njena majka koju nije upoznala, njen muž, njene sestre, njena braća…
To je bilo blizu religijskom tumačenju smrti percipirano u mašti desetogodišnje djevojčice. Meni je bilo ljekovito zamisliti zelenu livadu, one stolice na pruge za izlete i porodicu moje nane koja ju je dočekala negdje s druge strane tunela. Iako je vjerojatno to samo bajka kojoj težimo utjehe radi. Praznina je stvarna. I zbog nje treba plakati. Jer da nije bilo toliko mnogo ljubavi ne bi ni ta praznina bila tako velika. Zato treba plakati. Ne pokušavati da se ne plače. U patvorenim snagama nastaju sve slabosti. I bolesti.
Za Maidu Prolić i sve one kojih više nema s nama.
Piše:Arma Tanović Branković
