Dnevnik jedne tragedije sa (ne)sigurne distance

Sve što se moglo reći o uzrocima i posljedicama masovnog ubistva djece u školi na Vračaru po američkom modelu već je rečeno. I previše. Ovaj užasni događaj u kojem mediji nisu pokazali minimum poštovanja prema roditeljima i porodicama ubijene djece, dobio je takav zastrašujući publicitet postavši upravo ono protiv čega je prestravljeni narod u Srbiji ustao, nazirući da  bi to mogao biti jedan od okidača nasilja među mladima, najmračniji balkanski rijaliti. Krvožedni senzacionalizam od hiljada obrazovanih i nepozvanih  načinio je nizove samoprozvanih  stručnjaka koji su nam uglavnom ponavljali floskule o tome kako treba da razgovaramo s djecom, bez da su ponudili model tog razgovora, kako treba djecu da volimo (ok, eto ne volimo ih, onako smo ih rodili)…,pa sve do tik tok reelova koji se bave s kojim se igricama ubica igrao i da li je njegov problem u tome što je znao imena svih figura gormita napamet ili još gore, sa skrivenom homofobnom, tipično balkanskom  porukom da je za njegovo mentalno stanje krivo igranje s lutkicama.  Jedan dio analiza bavio se važnim pitanjem stvaranja  histerične konkurentnosti djece i mladih, etabliranjem elitističkih škola i razreda gdje se valorizacija djece vodi kriterijima broja (boda, medalja s takmičenja, novca..) te samo jedne ili dvije vrste inteligencije od kojih  emotivna i socijalna, dvije danas u savremenom svijetu najvažnije, zauzimaju posljednje mjesto. I tu je došlo do generaliziranja jer nisu baš sva djeca koja vole da uče ili se bave sportom ili umjetnošću i u tome briljiraju, nužno loša niti je loše ako se dijete bavi njima i biva prosječno. Otvoreno je važno pitanje koje se stalno gura pod tepih a to je pitanje kulture nasilja, prije svega naslijeđena trauma ratova i agresije na ovim prostorima, veličanje ratnih zločinaca, kriminalaca, mačoizma…No, recimo i tu se postavlja pitanje šta je s kulturama i geografijama gdje su se također dešavali ovakvi krvavi pohodi a na tim prostorima nije bilo u skorijoj istoriji ratova i sukoba ili preciznije šta povezuje Andreasa Behringa Brevika Norvežanina koji je 2011., ubio 70 mladih ljudi, Adama Lanza koji je u Sandy Hook osnovnoj školi u Connecticutu (jednoj od najsigurnijih američkih država) ubio 30 učenika i učenica i Kostu Kecmanovića, najmlađeg masovnog ubicu na svijetu? Ja ne znam odgovor na to pitanje niti imam dovoljno znanja da se upuštam u odgovore, ali zanimljivo bi bilo istražiti gdje i u kojim kulturama se to nikada nije dogodilo. Japan možda?

U sveopštem ludilu od mišljenja i stavova zapamtila sam dva, prvi je status na Facebooku jedne mame koja je jako dobro primijetila da je kreiran Joker, strahoviti verterovski efekat (samo ne samoubistva već ubistva), te da će usljed publiciteta koji  prati ovaj slučaj biti pokrenuta lavina zla naspram nemoći dobra. Drugi je članak koji prenosi portal Buka u kojem su učenici Prve beogradske gimnazije dali konkretne prijedloge reforme školstva, ali i društva, gdje se između ostalog kaže: Važno je povratiti značaj danas olako zapostavljenih predmeta poput likovne i muzičke KULTURE i fizičkog VASPITANJA. Kao što vidimo, ovi predmeti imaju sufiks kultura i vaspitanje, naravno, sa razlogom. U današnje vreme kada su deca previše za telefonima, tabletima i ostalim uređajima, izuzetno je važno podsticati kreativnost i fizičku aktivnost kao način da prevaziđemo sve češću agresiju kod mladih. Istovremeno bismo ih učili i strpljenju kao zapostavljenoj veštini mlađih generacija. Ovo bismo postigli povećanjem broja ovih časova i temeljnijim pristupom obrade gradiva na ovim časovima.

Vrlo zanimljivo jer se upravo u ovom trenutku djeci koja se bave sprortom ili idu u Muzičku školu ukidaju bodovi (bodovi koji, na žalost, određuju njihovu sudbinu, ili oni i njihovi roditelji misle da ih određuju) za upis u srednju školu u Kantonu Sarajevo (KS).

Dan nakon tragedije u Beogradu, moja kćerka, koju sam prebacila u privatnu Montessori školu samo godinu prije mature i gdje smo konačno odahnuli od pritisaka, te možemo, zamislite, nakon časa plesa u deset navečer otići na sladoled umjesto da trčimo kući da bi ona štrebala do dva ujutro, trebalo je da se nađe s drugaricama iz nekadašnjeg razreda. No, one su otkazale druženje jer je u njihovom razredu od 23 učenika 20 dobilo dva ili jedan iz nekog, nebitno kojeg, predmeta. Među kojima i one pa su morale da uče. Da li smo sigurni da je autoritet nastavnika na strani još uvijek onih koji su najstrožiji ili onih koji motivišu, ohrabruju i poduče sa misijom. Preciznije da li je više od pola  razreda loših ocjena iz nekog predmeta signal da nije dobro preneseno znanje. Ili su djeca kriva?

Dva dana nakon, osjetivši potrebu da nešto kažem na času s učenicima i učenicama Helen O’ Grady Akademije uhvatila sam se u moru ponavljajućih besmislenih fraza. Onda smo uradili scenu inspirisanu onim što se dogodilo. Nismo pričali, tijela su govorila, njihove suze i moje… I opet mi se potvrdilo da  Gluma i primijenjeni teatar  kao alat mora ući u škole u kurikulum svakog predmeta, jer nas uči životu, stavlja djecu u dramske situacije koje nisu doživjeli i stvara im fundus iskustava…,jer nas uči empatiji, ne deklerativno i kognitivno, već iskustveno.

Treći dan nakon masakra, na drugoj probi, sarajevski gimnazijalci rade predstavu te su me zamolili da im malo pomognem oko postavke. Njihov tekst sublimira sve ovo o čemu ja i mnogi prije mene pišemo a zove se Pucam po šavovima. Djeca nam pucaju. U jednoj sceni jedna učenica- glumica se okreće prema publici, pozove svoju majku Iikaže: Hoćeš da razgovaramo. Padam iz svih predmeta i snimak  mog seksualnog odnosa kruži po školi.(To naravno nije istina već fikcija, data okolnost), ali otvara pitanje: Na kakve smo razgovore kao roditelji spremni? Na koje istine? Možemo li pomjeriti vlastite moralne pragove? Da li mi možemo podnijeti da naša remek djela pogriješe, strahovito, i da budemo uz njih. Jer i oni su ljudska bića.  I da li nam je važnije naše dijete od ugleda i onog šta će svijet kazati? I najvažnije, jesmo li spremni da ih suočimo s posljedicom njihove greške ili ćemo je minimizirati, pripisivati ludim godinama ili reagovati? Mene su ostavili u velikom pitanju.  Važno je ne folirati ni sebe ni druge.

Sedmi dan zove me dječak kojeg sam podizala kao sina, a koji je bio dijete bez roditeljskog staranja. Sve što se može proći s njim prošla sam. Izbacivanje iz škola, tuče, laganje, bezobrazluk, psihologe, psihijatre,homeopate, disciplinski centar i na kraju Hum, Zavod za vaspitanje maloljetnika. Lično sam ga tamo smjestila mada mi se srce raspolovilo da dvoje. Ispostavilo se da je to bio jedan jako dobar reset za njega i suočavanje sa životom koji ne želi. Prestravila ga je budućnost kriminalca (mada je tamo bio smješten jer je razbio prozor, ali vandalizam je vandalizam). Drugi put mi se srce raspolovilo kada sam mu rekla od danas moraš sam, jer mi je bilo dosta pronalaženja poslova koje bi on munjevitom brzinom gubio. Zove me iz Hrvatske gdje radi kao kuhar, nakon što je SAM završio školu vanredno i SAM našao posao, da mi kaže da mu je super, da je zadovoljan poslom i da je čak našao još jedan posao u rasadniku koji pripada restoranu. Pita me sluša li sestra, misli na onu koja je sad tinejdžerka.

Djeca koja su bez roditeljskog staranja ili su iz teškog socijalnog konteksta su uvijek pod lupom. i prva su kriva za sve. Društvo, školski sistemi, socijalni radnici će, vjerojatno iz dobre namjere, ali slijedeći pogrešne protokole, najčešće odmoći. Djeca iz finih kuća su često pošteđena. U njegovom životu sve je bilo složeno da ga udavi u ulici s koje sam ga čupala kako sam znala i umjela, ali život nekada treba suočavanje i udar glavom u asfalt. Bez obzira iz kakve je kuće dijete.

Deveti dan u Kamernom teatru 55 izvrsna predstava Sin koja se bavi depresijom adolescenata i mladih. Plačem u publici mada dobro poznajem tekst. Ti si moje sunčano dijete .Nekad prosto sve radimo kako treba ali… Osjetim nemoć. Majke, oca, pomajke, sina…I mislim kako bi bilo nužno da se umjesto završnih testova djeca iz srednjih škola dovedu na predstavu. I da s njima razgovaraju oni koji znaju šta da kažu. Mi ostali ih samo možemo voljeti. I nadati se da će biti sve u redu. Da će biti možda prosječni, ali sretni. Siromašni, ali slobodni. I hrabriji od nas.

Piše: Arma Tanović Branković