Ovo pišem…DA TE NAĐEM za tog dječaka i svu drugu djecu koja su ostala sama

O hraniteljstvu sam pisala mnogo puta, javno govorila još češće i pripremajući ovu kolumnu pitala sam se šta još mogu da kažem a da već nisam milion puta rekla. Hraniteljstvo je jedan od rijetkih međuljudskih odnosa u koji ja duboko vjerujem, toliko duboko da sam već postala pomalo netaktično agresivna u uvjeravanju bliskih prijatelja da postanu hraniteljska porodica pa možda malo i pasivno agresivna prema publici/čitaocima/gledaocima što mi nikako nije bila namjera. Nikada. Osim da pokušam da prenesem osobni doživljaj smisla kroz čin staranja o djetetu koje je izgubilo zagrljaj, a samim tim i vjeru da ga zaslužuje, te da pokušam približiti radost koju sam svaki put osjetila u hraniteljskom domu, ma kako teške priče su se tu živjele.

Hraniteljstvo je zapravo jedan jedan vid odgovornog roditeljstva u kojem je jedini ispravan put, bez imalo romantiziranja, beskrajna i bezuslovna ljubav

Naime, ponovimo, hraniteljstvo je oblik brige za djecu koja su ostala bez roditeljskog staranja privremeno ili zauvijek. Slično je usvajanju ali nije isto. Dijete zadržava svoje prezime pa i jedan oblik svoje autonomije. I samim tim s vjerskog aspekta je prihvaćeno prije nego usvajanje jer je nekada usvajanje značilo i prisvajanje imovine siročeta te gubitak pripadanja porodici i tradiciji. Zakon o hraniteljstvu predviđa i određene zdravorazumske uvjete koje potencijalni hranitelj mora zadovoljiti ali su oni mnogo realniji nego kod usvojiteljskog procesa.

To je zapravo jedan jedan vid odgovornog roditeljstva u kojem je jedini ispravan put, bez imalo romantiziranja, beskrajna i bezuslovna ljubav. To je davanje u kojem se mora biti spreman na gubitak i žrtvu. Na razočarenja. Na neprihvatanje okoline i često izostanak podrške porodice i prijatelja. Na ono “ma sve je to fino ali …“ Na čeprkanje i traženje  zakučitih loših namjera, te često moralisanje jer ti baš i nisi model prave “majke dolores“ koja prije škole svako jutro ispeče sedam tepsija kiflica a srijedom i pitu od jabuka, jer te često nema kući jer si prezeuzeta/zauzet i jer su tvoja vlastita djeca tvoji sataliti a ne sunca oko kojih ti kružiš i da nikako nisi baš idealan model za hraniteljku ili hranitelja. Na ta da izvinite kenjanja poslužim se citatom jedne hraniteljke i usvojiteljke koja kaže i moja biološka djeca tako žive i njihovi prijatelji i to je bolje od odrastanja u insituciji koje te nužno čini drugačijim od drugih. A biti dručačiji bez izbora teško je breme za dijete.

Obeshrabrivanja je mnogo, ponavljam. Neka od njih su vrlo realna ako se radi o egzisencijalnim ili zdravstvenim opresorima i tu treba biti vrlo realan prema procjeni samog sebe i svojih mogućnosti. Ali nikako kukavica jer porodično okruženje je jedino normalno okruženje za svako dijete. Porodica koja ne mora imati klasični model ali u kojoj postoji ljubav, poštovanje i briga.

Šta se dobije zauzvrat? Beskrajna radost u kojem vlastiti život postaje ispunjen smislom. Jer popravljate jednu molekulu svijeta. Radost u kojoj sve drugo oko vas izgleda kao da je pojelo ono drugo parče Alisine torte i smanjilo se do nebitnosti. Ili do realne bitnosti.

Osobno, ja sam taj kolač tek probala i moje hraniteljsko iskustvo je gotovo nevažno naspram porodica koje su podigle i podižu desetine djece i u čijim domovima i društvu, iskreno najviše uživam. Jer su to suštinski sretni ljudi. I kada su nesretni, kada im djeca koju su imali na smještaju odlaze u drugu porodicu, oni su opet sretni. Oni vide cijelu sliku a ne samo jedno parče. Oslobođeni su od vlastitog ega i ne očekuju ništa zauzvrat a to je najteži i najljepši put. U njihovim domovima sve je nekako popunjeno lakoćom postojanja. I dječije bolesti, i ocjene, i škole i kućanski poslovi i odnosi između njihove djece i one koja su na hraniteljstvu su jednostavni, stabilni, puni empatije. Znam da postoje teški trenuci. Pričaju mi o njima ali na njih odgovaraju borbom, žestokom i ostrašćenom. Nekada je i nemoguće nastaviti ali izgubljena borba ne znači izgubljen rat. Nije li to smisao svakog međuljudskog odnosa u kojem se ljudi vole? Nema racionaliziranja već samo žestoka predanost za drugo biće. Nije li to i roditeljstvo?

Moje kćerke su ga voljele, ne kao brata već kao neko nadnaravno biće koje je čudom gruhnulo u naš život. On je njih volio još više. Da li je bilo dovoljno? Nije. Ali i jeste. Preživio je i odrastao ali nismo više prisutni jedno drugom u životu. Zadnji put me je pitao jesam li ti bio gubitak vremena. Odgovorila sam da bih sve isto uradila kada bih vratila vrijeme. Jer nikada JA nisam bila više JA. To je bio ispravan put, a na takvim putevima ne može biti lako

Kažem, moje lično iskustvo u hraniteljstvu je mrvica prašine naspram njihovog, ali ću ga podjeliti s vama, onako u slikama. Slika prva pred Domom za nezbrinutu djecu jedne kišovite i tmurne nedjelje, nabasam na dječaka koji nosi razbijen prozor i koji opsuje Svevišnjeg, a ja, iako ne prakticiram religiju mrzim kada se On psuje pa ga zaustavim i kao naružim a onda počnemo pričati, shvatim da je najljepši odbjegli anđeo ušao u moj život i da imam samo malo vremena prije nego se pretvori u đavola. U toj borbi između đavoljeg i anđeoskog prošle su četiri godine. Mijenjanje škola, izostanci, pubertetske gluposti, osjećaj manje vrijednosti, teški sram od identiteta „domca“, idiotska ulica kao neizbježni dio balkanskog odrastanja, a danas još više dignuta na potenciju u ovom mulju polusvijeta u kojem se gušimo (gdje sam u jednom trenutku postala Njegova stara koje se svi boje i svi je poštuju jer jarane ona je uzela dijete koje niko ne bi). Voljeli smo jedno drugo prestrašno, onako kako smo znali i umjeli. Moje kćerke su ga voljele, ne kao brata već kao neko nadnaravno biće koje je čudom gruhnulo u naš život. On je njih volio još više. Da li je bilo dovoljno? Nije. Ali i jeste. Preživio je i odrastao ali nismo više prisutni jedno drugom u životu. Zadnji put me je pitao jesam li ti bio gubitak vremena. Odgovorila sam da bih sve isto uradila kada bih vratila vrijeme. Jer nikada JA nisam bila više JA. To je bio ispravan put, a na takvim putevima ne može biti lako.

Slika druga s terase gledam prekrasnu dugonogu djevojčicu sjajne duge crne kose. Skače s mola s mojim kćerkama, smije se, raduje se.. Upoznala sam je kad je s prosjačenja dovedena u Dom tako izgladnjela da nije mogla stajati na nogama. Godinama nije mnogo pričala. Smještena je u hraniteljsku porodicu s iskustvom, kod Teta Vide čarobnice. Teta Vida je satima s njom čitala, razgovarala, sustizala propušteno gradivo. Ja sam bila zadužena za razonodu, ljetovanja, zimovanja i druženja. U toj sinergiji djevojčica slijedi Vidinu čaroliju, otvara se, raduje, stiče samopouzdanje…Nema problem da kaže ja sam znaš na hraniteljstvu i tamo me tako vole. Moja djeca je obožavaju i od srijede počinju brojati dane kada će nam doći na vikend. Nema uloge, djela, posla, kraljevstva koje se može mjeriti s tom slikom u kojoj vidiš da je jedno biće spašeno i da živi u punoći sretnog djetinstva i da si u nastajanju te slike  i ti malo učestvovao.

Slika treća uzimam je iz Doma (koji je zapravo jedna radosna kuća u kojoj rade najbolji ljudi na svijetu, da ne hranimo demonizirane predsrasude), vani je kiša i cijeli grad je bez struje. Ona, koja liči na jagorčevinu i na Annie iz Green Gabelsa s mojom mlađom kćerkom drži se za ruku šljapka, vrti kišobran kao gospođa a ja podižem glavu prema nebu i šapćem hvala ti. Nema ni Dodika ni ratnih slutnji, ni rate kredita, ni poplava…,ima samo ta sreća. I neizvjesnost. Na koju sam spremna.

Kad sam je vratila ispred Doma srela sam dječaka s velikim zelenim očima. Uzmi i mene molim te kaže mi a ja iznova smrznuto kažem ne mogu ja. U sebi šapućem možda ti mogu pronaći nekoga ko bi te volio i pružio ti dom. Nesavršen, ali tvoj. Zato ovo pišem…DA TE NAĐEM za tog dječaka i svu drugu djecu koja su ostala sama.   

 Piše:Arma Tanović Branković