Olena Zelenska o životu pod opsadom: Sa suprugom komuniciram samo telefonom

Od početka ruske invazije na Ukrajinu Olena Zelenska u ulozi Prve dame nastoji biti podrška suprugu, kao i svim Ukrajincima. Putem društvenih kanala ohrabruje svoje sugrađane, tješi majke koje su izgubile svoje najvoljenije, te pažnju svijeta skreće na rat u svojoj zemlji, ne bi li on što što prije prestao. Olena je u velikom intervjuu za Vogue (intervju su objavili američki i britanski Vogue), a koji je urađen uz asistenciju ukrajinskog izdanja Voguea, govorila o prvim danima života pod opsadom, svojoj djeci, Ukrajincima, snazi tamošnjih žena, patriotizmu, te kako izgleda njen život danas, koliko komunicira sa suprugom, te gdje je smještena sa djecom.

Možete li opisati prve dane invazije? Čega se najjasnije sjećate?

Veoma dobro se sjećam. Bio je to običan radni dan i večer; djeca su se vraćala iz škole, obavljale uobičajene kućne obaveze, pripremala djeca za naredni dan škole. Bili smo napeti. Mnogo se govorilo sa svih strana o mogućoj invaziji. Ali do posljednje minute bilo je nemoguće vjerovati da bi se ovako nešto moglo dogoditi.U 21.stoljeću? U modernom svijetu? Probudila sam se, negdje između 4 i 5 ujutro, zbog zveketa. Nisam odmah shvatila da je to eksplozija. Nisam znala šta bi to moglo biti. Moj muž nije bio u krevetu. Ali kad sam ustala, vidjela sam ga već obučenog, u odijelu kao i obično (to je bio zadnji put da sam ga vidjela u odijelu i bijeloj košulji – od tada stalno nosi vojno). Počelo je. Bilo je sve što je rekao.

Ne mogu reći da je bilo panike. Prije bih rekla da je vladala zbunjenost:

Šta ćemo uraditi s djecom?

Čekaj, javit ću ti, za svaki slučaj pripremi osnovne stvari i dokumente, rekao je i napustio kuću.

Vaš sin ima devet godina, a kćerka 17. Kako ste im objasnili šta se dešava?

Nema potrebe djeci ništa objašnjavati. Oni sve vide, kao i svako drugo djete Ukrajine. Naravno, nije to nešto što bi djeca trebala gledati, ali ona su poštena i iskrena. Od njih ništa ne možete sakriti. Zato, najbolja strategija je istina. O svemu smo razgovarali sa sinom i kćerkom. Pokušala sam odgovoriti na njihova pitanja. Razgovaramo mnogo, jer reći naglas šta te muči, a ne zadržavati bol unutar sebe, dokazana je psihološka strategija, koja uspijeva.

Očito ste razmišljali o sigurnosti svoje porodice, čak i kad ste vidjeli nasilje nad običnim građanima Ukrajine. Možete li opisati svoju mješavinu ličnih i građanskih osjećaja?

Rat je odmah spojio lično i javno. I to je vjerovatno kobna pogreška tiranina koji nas je napao. Svi smo mi prvo Ukrajinci, a onda sve ostalo. Htio nas je podijeliti, razbiti, izazvati unutarnje sukobe, ali to je nemoguće učiniti s Ukrajincima. Kada je neko od nas mučen, silovan ili ubijen, osjećamo da smo svi mučeni, silovani ili ubijeni. Ne treba nam propaganda da bismo osjetili građansku svijest i da bismo se oduprli. Upravo taj lični bijes i bol, koje svi osjećamo, momentalno aktivira žeđ za djelovanjem, odupiranjem agresiji, obranom svoje slobode. Svako to čini kako može: vojnici s oružjem u rukama, učitelji nastavljajući podučavati, liječnici provodeći složene operacije pod napadima. Svi su postali volonteri – umjetnici, ugostitelji, frizeri – dok barbari pokušavaju preuzeti našu zemlju. Vidjela sam da to budi najdublje domoljubne osjećaje u našoj djeci. Ne samo u mojoj djeci, nego kod sve djece Ukrajine. Odrasti će u domoljube i branitelje svoje domovine.

Kako ste se emotivno nosili? Postoje li prijatelji ili izvori podrške kojima ste se obratili? Koliko ste imali kontakta sa suprugom tih prvih sedmica rata, a koliko sada?

Na početku nije bilo vremena za emocije. Trebalo se brinuti za djecu, njihova emocionalna stanja. Zato sam pokušala biti samouvjerena, nasmijana, energična, objašnjavajući im da moramo sići u podrum i da zbog toga ne mogu upaliti svjetlo. Pokušala sam optimistično odgovoriti na njihovo pitanje: Kada ćemo vidjeti tatu? Uskoro.Tih prvih dana nadala sam se da ćemo možda moći ostati s njim. Ali ured predsjednika postao je vojni objekt i mojoj djeci i meni bilo je zabranjeno tamo boraviti. Naređeno nam je da se preselimo na sigurno mjesto, ako je u Ukrajini sada moguće pronaći sigurno mjesto… Od tada s Volodimirom komuniciramo samo telefonom.

S kojim su se izazovima posebno suočile žene u vašoj zemlji kada je Rusija izvršila invaziju?

Želim da svi ljudi na svijetu shvate da su Ukrajinke živjele mirnim, modernim životom, kao što žive čitatelji Voguea u svakoj zemlji. Zapravo, one su bile vaši čitatelji, jer postoji Vogue Ukrajina. Nisu pripremali skloništa od raketnih napade. No, u prvim danima, nakon što su ruski projektili počeli gađati stambene zgrade u različitim gradovima, postalo je jasno da Rusija nema milosti za mirne živote. Svi Ukrajinci prestali su se osjećati sigurno. Morali smo naučiti kako brzo okupiti najmilije uz zvuk sirene i sići do podzemne željeznice ili najbližeg podruma.

Trećeg dana rata u skloništu za bombe rođeno je ukrajinsko dijete. A nakon toga su hiljade žena morale rađati u skloništima, jer vidjeli smo šta se može dogoditi s porodilištima poput onog u Mariupolju, koje su Rusi bombardirali. Problem je i u liječenju djece, posebno onih s teškim bolestima. Majke i bake već mjesecima žive u bolnicama s takvom djecom. A sada ih svi moramo odvesti na liječenje u inozemstvo.

Kako je živjeti kada ne možete nositi ni svoju civilnu odjeću? Kako djetetu objasniti zašto ne spava u svom krevetu? Ovo je test koji nikome ne biste poželjeli.Postoji li neka posebna ženska priča, među tolikim brojem, koju biste mogli ispričati?

Mogu ispričati desetke takvih priča. Naprimjer, nakon deokupacije Kijevske regije, čuli smo priču o liječnici Iryni Yazova koja je ostala u Buchi. Spašavala je komšije i strance, koji su tražili zaklon i liječenje od ruskih prostrijelnih rana. Anestezirala ih je i previla. Čak je pomogla i roditi bebu, bez svjetla, vode i plina, u kući pod vatrom. Priču o njezinim svakodnevnim hrabrim djelima sada su ispričale komšije koje joj duguju život.

Tu je i priča o majci u Kijevu – Olgi, koja je pokrila dvomjesečnu kćerku kada je raketa pogodila njenu stambenu zgradu. Ili priča o učiteljici u sirotištu Černihiv, Nataliji, koja je živjela s 30 djece (od kojih je jedno bilo njeno) u podrumu. Hranila ih je i njegovala, a zatim pronašla vozilo i pod vatrom (jer je Černihiv od samog početka bio pod vatrom) odvela ih na sigurno mjesto.

Takvih priča ima gotovo koliko i Ukrajinaca. Pokrenula sam Telegram kanal pozivajući Ukrajince da podijele svoja ratna iskustva. Svaka lična priča je historija naše zemlje.

Uništenje ukrajinskih gradova i mjesta je užasno. Je li došlo do ranog napada koji vam se činio pokazateljem koliko daleko su Putin i ruska vojska spremni ići? Je li to bio napad na rodilište u Mariupolju? Je li postojala granica za koju ste mislili da je prijeđena rano?

Granica o kojoj govorite prešla se već prvog dana – prvog! Rusija je tada (kao i sada) lagala kada je rekla da cilja samo vojna mjesta. Zapravo, 24. februara u njihovim je napadima ubijena civilna dispečerka plinske službe po imenu Svetlana u Čugujevu, koja je jednostavno radila svoj posao. To je bio prvi dan!

O Mariupolju…

Blokirani, uništeni Mariupolj je naša strašna bol. A regija Kijev je postala užasna, to smo vidjeli dok se ruska vojska povlačila. Svijet je naučio ime Bucha. Ovo je jedan od nekada lijepih gradova u blizini glavnog grada, ali isti užasi mogu se vidjeti u desecima sela i gradova u regiji Kijev. Ljudi ubijeni na ulici. Ne vojska – civili! Grobovi u blizini igrališta. Ne mogu to ni opisati. To me ostavlja bez teksta. Ali potrebno je to pogledati.

Kada je počela ruska opsada Mariupolja, postalo je jasno da Rusija ne samo da ispaljuje rakete, već i bombardira iz zraka. Jedna od bombi pala je na teatar u kojem se skrivalo više od hiljadu ljudi. Tu je umrlo tristotinjak ljudi. Znam, na primjer, jednu porodicu koja je izgubila sina, kćer i unuku. Živi su ostali samo baka i djed i najstarija djevojčica. Kako žive nakon toga?

Šta obični građani mogu učiniti da pomognu Ukrajincima?

Glavna stvar je ne naviknuti se na rat – ne pretvoriti ga u statistiku. Nastavite s protestima, nastavite zahtijevati da vaše vlade poduzmu mjere. Ukrajinci su isti kao i vi, ali prije nešto više od mjesec naši su se životi radikalno promijenili. Ukrajinci nisu htjeli napustiti svoje domove.

Kakav je Vaš život sada?

Živim na isti način kao i drugi Ukrajinci. Svi imamo jednu veliku želju: vidjeti mir. I ja, kao i svaka majka i žena, stalno brinem za svog muža i činim sve da moja djeca budu sigurna.

Intervju koji smo preuzeli sa sajta voguje.uk, nije u integralnoj verziji. Sva pitanja i odgovore možete čitati na www.vogue.uk