Sloboda predvodi narod

Sloboda je oduvijek za mene imala lice i tijelo žene. Ne samo jer je imenica ženskog roda već, vjerovatno i zbog čuvene slike Ežena Delakroe Sloboda predvodi narod gdje se kao alegorija slobode pojavljuje putena mlada žena koja juriša na barikade dostojanstvenim pogledom hrabreći ostale likove na slici. Nastala je 1930. godine nadahnuta Julskom revolucijom ili popularnije, revolucijom nazvanom Trois glorieuses (Tri slavna dana) te najavila Parisku komunu. Ta ženaobnaženih grudi, narodska, obična i često povezivana sa Mariane iz revolucionarne pjesme predstavlja građansko društvo Francuske, a njen siguran korak preko prvih žrtava revolucije metaforično demistificira privilegovanu ulogu klera i plemstva u životu običnog puka.

Njena jedna dojka je otkrivena, a na sebi ima žutu haljinu. U antici žuta boja je bila boja prostitutki i to je slikar morao znati te ta žena, divlja i veća od svih drugih figura nosi ideju i moralnog oslobađanja od tradicionalnih vrijednosti, te postavlja imperative propitivanja prošlosti kako na kolektivnom tako i na individualnom planu.

Žensko telo pri tome ne označava samo nešto apstraktno, nešto što zapravo društveno ne postoji, neku bezimenu – nego svaku ženu od mesa i krvi, hrabriju od svih. (Svetlana Slapšak, Peščanik).

Gledajući snimak Hadis Najafi kako veže kosu boje klasja i odlazi na proteste u Iranu nakon brutalnog premlaćivanja Mahse Amini od strane policije za moral tokom policijskog ispitivanja u kombiju, nakon kojeg će i nju, maltene još djevojčicu ubiti pucnjima pravo u srce, mislila sam o Delakoroovoj slici i meditirala s idejom da sve mi, na svim kontinentima, za trenutak ostavimo instagrame, twitere i facebooke, manje ili veće komfore iz kojih ih deklerativno hrabrimo i izađemo na ulice za prava Iranki. Društvene mreže su uveliko olakšale revolucije. Staviš post, haštag i vjeruješ da si svoje uradio. S ovom temom otvorila sam predavanje o važnosti umjetnosti u promovisanju ljudskih prava na način koji posmatrača uvlači u emotivne procese identifikacije i dubokog razumijevanja onog drugog na Univerzitetu u Evori, jednom od nastarijih univerzieta u Evropi.

Nakon predavanja, uz čašu vina na trgu Giraldo gdje su masovno spaljivane vještice (Evora je grad koji blista prožimanjem istorije, rimske, maurske, arapske, ali i nosi neku zanimljivu magijsku energiju s dominatnim religijskim autoritetom, koji je vjerovatno zbog te magije i tako izražen), pročitam vijest da je Informer objavio intervju sa višetrukim, na slobodu puštenim, što mi je još nevjerovatnije, silovateljem. Silovatelj je, naime, do detalja opisivao svoje zločine koje je počeo činiti još sa  deset godina.
Moram priznati da to nije najodvratnija priča koju sam pročitala, a koja pokušava otvoriti drugu perspektivu ovakvih zločina. Naime, prije nekoliko godina naišla sam na intervju voditeljice koja je vodila bizarnu emisiju u kojoj se učesnicima postavljaju pitanja a oni moraju iskreno odgovoriti, a ako ne odgovore ispadaju. Kako se određivala ta istinitost, nemam pojma, ali ta voditeljica je, naime, izjavila da joj je najteži zadatak bio pitati jednu učesnicu koja je bila žrtva incesta da li je ikada doživjela orgazam sa počiniteljem zločina. Voditeljica je izjavila kako su je na to pitanje pripremili psiholozi! Uvjerila sam samu sebe da je cijeli taj šou namješten, nespremna da pristanem na okrutnost u nečemu što je industrija zabave i ništa više, ali svejedno i da se radi o lošoj režiji, čija imaginacija je do te mjere sadistička? Jako me se dojmilo to što je intervju sa ovim zločincem izazvao masovne proteste žena ispred redakcije Informera, a posebne simpatije za protestanticu koja je onako fenomenalno nabila nogom glavnog urednika (malo mi je žao što ga nije ozbiljno prebila, jer kad su silovatelji u pitanju kao i svi oni koji u tim monstrumima vide i mrvu ljudskosti, podržavam nasilje kao jedini izbor, te apsolutno ne vjerujem u mogućnost rehabilitacije takvih zločinaca)

Sve žene odrastaju i socijaliziraju se tako što im se eksplicitno ili implicitno ulijeva strah od toga da jednom mogu da budu silovane i da treba da paze na sebe kako bi to izbjegle –jeziva je istina sadržana u sopšenju AŽC. Mračna ulica, dernek na kojem nikog ne znaš, kvart koji je sumljiv, hostel s dvije zvjezdice…,žene se ne boje da će ih neko ubiti, opljačkati već samo silovati, te je jako važno naučiti da ne olakšavaš počiniocu u neminovnosti onoga što te čeka. Uvijek je tu malo potencijalne ženske krivice (tematizrane u filmu Optužena ili pak u četvrtoj epizodi izvrsne serije Grand Army koju preporučujem na časovima odjeljenske zajednice). Zbog toga opominjemo kćerke da ne stavljaju lascivne fotografije na društvene mreže, zbog toga uvodimo pravila oblačenja u škole, da bismo naučile djevojčice da njihova tijela bude pohotu te ako neće da budu žrtve te iste pohote, moramo ih sakriti. Jesmo li se bar malo maknuli od pitekantropa i elementarnog nagonskog?!

Delakroina Sloboda je erotizirana figura u haljini koju su nosile prostitutke. Kada bi je kroz image teatar oživjeli da li bi jedan od realnih scenarija bio da onako obnažena u muškoj rulji, naposlijetku bude silovana? Ili prebijena, jer se odvažila otkriti dojku? Ili možda bi joj bilo pucano u srce zbog njene borbe.

Na trgu u restoranu koji gleda na mjesta nekadašnjih ženskih lomača, moja kćerka i ja, obje zadubljene u telefone, ja gledam snimke današnjih protesta, a ona, naravno Instagram i pokaže mi sliku pretučene sestre influenserice Une Kablar. Pretukao ju je partner Damjan Hodžić koji joj je na njenu molbu da je odvede u hitnu rekao: vidjeće se da sam te davio!

Da li se to može sutra desiti i njoj? Kako da je zaštitim? Da je upišem na jiu jitsu, ili na streljaštvo? Najradije bih je naučila nekom okultuzimu, nekoj magiji da je sačuvam od svijeta u kojem se djevojakama puca u srce, u kojem se silovateljima daju naslovnice i dave žene s neizvjesnim zakonskim epilozima.

No, ja ne vjerujem u magiju.

Vjerujem u zakone!

U prava! I u borbu.

Ali isto tako vjerujem i u lične revolucije. Stoga komšinici, drugarici, sestri, kolegici na poslu, studentici, učenici, ako imate bar malo sumnje, pa makar i intuitivne da je zlostavljana na bilo koji način, pomozite da iz toga izađe.

Nemojte se ograditi moralnim tjelohraniteljem kako to nije vaša stvar! Jeste itekako. Nemojte tražiti u njoj krivicu pa čak i ako nije spremna da odmah izađe iz tog odnosa. Postaćete velike i vječne kao Delakroina Mariane.

Broj Sigurne kuće je 033 222 000!

Piše: Arma Tanović Branković